Problem građanske neposlušnosti jeste test za svaku teoriju koja se pita o moralnim temeljima demokracije – ona nije primjenjiva na druge oblike vladavine. Osnovna polazišta su: prvo – da je društvo zasnovano na principu pravičnosti; drugo – da se radi o demokratskoj formi vladavine; treće – da je princip pravde javno spoznat u različitim oblicima svjesne kooperacije slobodnih i jednakih ličnosti. Odluka da se pređe na različite oblike građanske neposlušnosti u osnovi i služi da bi se obnovila i ojačala svijest o principima pravde i ukazalo da su uslovi kooperacije među slobodnim i jednakim akterima narušeni. Građanska neposlušnost pripada neporecivom vidu postojanja jedne zrele političke kulture. Ona se u suvremenoj političkoj teoriji označuje kao javno, nenasilno i svjesno političko djelovanje koje je protivno zakonu i koje po pravilu treba da doprinese promjeni zakona ili vladine politike. Individualna svijest i samosvijest su premoćni nad svim vladinim zakonima i akcijama. Građanska se neposlušnost situira između principa legaliteta i legitimiteta. Otuda i svojevrsni „paradoks neposlušnosti“. Građanska neposlušnost je nenasilna, ona izražava neposlušnost zakonu unutar granica povjerenja zakona.

Da bi građanska neposlušnost bila opravdana, moraju biti ispunjeni određeni uslovi. Prvo – građanski protest mora uvijek biti usmjeren protiv dobro označenih slučajeva narušavanja pravičnosti; drugo – moraju biti iscrpljene sve mogućnosti legalnog vršenja uticaja koje bi obećavale uspjeh; treće – aktivnosti koje se označavaju principom građanske neposlušnosti ne smiju da dosegnu onu mjeru koja narušava funkcionisanje ustavnog poretka. Narušavanje principa slobode, glavni je razlog građanske neposlušnosti.

Smještajući građansku neposlušnost u prostor napetosti između „principa legaliteta“ i „principa legitimiteta“ u stvari je jedan od središnjih pojmova pravne države. Paradoks građanske neposlušnosti izražava se u činjenici da su „nelegalna akcija i činjenje“ pomireni s „povjerenjem u pravo“ i da imaju za cilj ojačavanje legitimnosti, održanje i stabilitet političkog poretka. Građanska neposlušnost je korektiv koji ojačava kvalitet političkog poretka.

Paradoks građanske neposlušnosti nalazi svoje rješenje u političkoj kulturi koja građane obdaruje političkim senzibilitetom, snagom rasuđivanja i spremnošću da uđu rizik koji je nužan da bi se razumjela legalna povreda legitimiteta i da bi se u slučaju nužde iz moralnih razloga radilo i protiv zakona. Građanska neposlušnost počiva na pretpostavci da pravna država računa s izrazitom potrebom revizije, jer su građanske povrede pravila u pravu i politici u suštini na moralu zasnovan eksperiment bez kojega jedna vlada ne bi mogla da opstane. Građanska neposlušnost stiče svoje dostojanstvo na temelju visoko postavljenog zahtjeva za legitimitetom demokratske pravne države. Kada državni branioci i sudije ne uvažavaju ovo dostojanstvo, tretirajući prekršioce pravila kao kriminalce, na djelu je princip autoritativnog legalizma. Ovaj princip počiva na pretpostavci da funkcija ustanovljavanja mira jedne, po, svojim pogledima na svijet, neutralne države zahtjeva pokornost građana jednom nadređenom suverenu. Pravna država koja građansku neposlušnost kažnjava kao zajednički zločin, dospijeva na strmu ravan autoritarnog legalizma. Zbog toga, svako tko podržava građansku neposlušnost iz moralnih razloga ne bi trebao da bude iznenađen ako ga zadesi kazna za kriminal.

doc. dr. Pavle Vukčević