Svjedoci smo, nažalost, gotovo neprekidnog „bombardiranja“ raznoraznim izjavama i prijetnjama, a u ne tako dalekoj prošlosti bilo je i puno gorih stvari od strane najreakcionarnijeg spektra političkog života RH. „Veterani prijete: „Dajemo Plenkoviću 72 sata da riješi problem sa Slovenijom ili ćemo mi“ – pismo objavljeno na većini desničarskih i drugih portala, potpisano od strane autora koji kao nadimak koristi eksplozivnu napravu i upućeno aktualnom premijeru RH Andreju Plenkoviću, samo je jedan od dokaza da se nacionalizam u Hrvatskoj (a i u većini ostalih zemalja bivše Jugoslavije) konstantno potpaljuje bez ikakve želje za normalizacijom, osim one kozmetičke kada se interesi buržoazija zemalja, a time i njihovih predstavnika koji su u „konfliktu“, poklapaju. Specifično u Hrvatskoj trenutno imamo na vlasti stranku koja se, barem u krugovima svojih briselskih nalogodavaca, voli deklarirati kao stranka „desnog centra“ iz koje potječe i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Često čujemo i o „modernoj stranci“ europske orijentacije (valjda da se povuče crta razgraničenja s omraženim Balkanom). Vjerujemo da su mnogi građani/ke zaprepašteni čitajući prije navedeno pismo, ali da li takva stranka ili politička opcija i može očekivati išta drugo kada je oduvijek podržavala (nekada otvoreno, a po potrebi pak ublaženo) takvu retoriku?
Sama priroda konstantne želje za etničkim konfliktima i vojnim rješenjima, kao i navedena retorika, ne može se drugačije okarakterizirati nego kao rak-rana ovog geopolitičkog prostora, po kojem je, nažalost, i širom svijeta poznat.
Konflikt s nama susjednom državom Slovenijom oko razgraničenja i ne može prestati jer ga političke elite obje zemlje po potrebi potpaljuju. Slovensko političko rukovodstvo se koristilo svojim metodama, a hrvatsko svojim, naravno, uvijek u cilju zaoštravanja pa onda spasonosnog smirivanja strasti. Zanimljiva je bila reakcija prije određenog vremena kada su stanovnici mjesta s mješovitim stanovništvom, dakle Slovenci i Hrvati, gdje granica prolazi kroz samo selo, poručili da žele živjeti u slozi i miru.
Interesi ribara koji su zabrinuti za svoju egzistenciju su tu u potpunosti nebitni i u izazvanom sukobu bili bi prve žrtve svojih buržoazija u slučaju da se mobiliziraju, kao što u pismu piše, u cilju navodne obrane teritorija . Ne vjerujem da itko razuman želi u vestern maniri gledati neprijatelja u lice i čekati tko će prvi „potegnuti“. Ali spominjati razum u istom kontekstu s huškačima sukoba je ionako suludo. Stanovništvo koje se nalazi u „problematičnim“ područjima ionako koristi gotovo isto narječje u svakodnevnom životu, postoje slučajevi da je „kuća u Hrvatskoj, a staja u Sloveniji“. Trajno rješenje u okviru nacionalnih država i inih interesa i s prisutnim društvenim uređenjem je nemoguće jer se navedeni problemi mogu riješiti samo na principima solidarnosti i proleterskog internacionalizma koji su jedino pravilno rješenje i dugotrajan recept za mir i suživot .
Dimitrije Tucović, jedan od najistaknutijih, najprogresivnijih i možda najsvjetlijih predstavnika socijalističkog pokreta svog vremena (početak 20. st.) u svom djelu „Srbija i Arbanija“ pravilno opisuje problematiku konflikta i interesnih područja među nacionalnim državama s buržoaskim vladama. Analizirajući prijepore između Srbije i Bugarske navodi:
„Ali, eto zla! Dioba nije moguća, a da se ne pogazi nacionalni princip, ne ugrozi državni opstanak, ne povrijede stvarni privredni interesi i uobražena i preživela historijska prava. Kao prirodna kapija Balkana, Solun je na primjer potreban svima, a Solun je jedan i nedjeljiv. Saobraćajnu i privrednu osu Balkana, bez koje Solun ne bi bio što je, predstavlja nesumnjivo vardarska dolina, a ona je također jedna i nedjeljiva. Isto tako su se i granice srednjevjekovnih carstava često pomicale i preklapale, zbog čega su i historijske pretenzije balkanskih državica u nepomirljivoj suprotnosti. Tko će, zatim, utvrditi gdje prestaje i gde nastaje granica srpskoga i bugarskoga naroda uopće? Kako da se prikupe u jednu nacionalnu zajednicu makedonski Sloveni, a da se ne porobe Grci i ostali narodi? Kako da se prikupe u jednu nacionalnu državu Grci u Trakiji, a da se ne porobe Turci i ne presjeku veze Bugarske sa Bugarima u okolini Soluna i dalje do Kostura?“
Dalje navodi da su ta pitanja mogla biti mirno i povoljno riješena samo u jednoj novoj cjelini više forme. To je bio jedini put koji pouzdano nije vodio u rat već zbližavanju, slobodi, snazi i općem napretku na Balkanu. Paralele se mogu povući i 100 godina kasnije.
SRP se od svog osnivanja energično protivio svakom nacionalizmu te je uvijek dosljedno branio socijalističke principe na dobrobit naroda. Slovenci i Hrvati trebaju živjeti u miru i slozi kao što su živjeli prije razbijanja SFRJ i uvođenja kapitalističkog društvenog uređenja čiji su rezultat surovi ratovi devedesetih i konstantne trzavice i prijepori neriješenih teritorijalnih aspiracija malih poludržava. Pozivamo narode obiju zemalja kao i socijalističke i progresivne snage Hrvatske i Slovenije da odbace huškačku politiku najreakcionarnijih elemenata te da jasno osude iste.
Inače ćemo svjedočiti vrhuncu apsurda. Ako slovenska policija bude pisala kazne hrvatskim ribarima, Hrvatska će uzvratiti tako što će hrvatska policija pisati kazne slovenskim ribarima (vrlo ležerno reče Plenković). Pa će hrvatske i slovenske vladajuće političke stranke, svaka sebi sa svoje strane granice, upisati pokoji politički plus, kažnjavajući radničku klasu s druge strane granice. A radnička klasa, i s ove i s one strane granice će biti ono što uvijek jeste: “jeb… stranka”.