Teškoće na koje nailaze svi pokušaji preciznog naučnog definiranja nacije indikativne su same po sebi. Ono na što treba upozoriti jeste činjenica da je ono što podrazumijevamo pod modernom nacijom relativno nova historijska pojava, za razliku od države koja je u raznim oblicima postojala kroz čitavu historiju klasnog društva.

Nacija bi se mogla definirati kao historijskim razvojem pripremljeni i suvremenom podjelom rada uvjetovani specifični oblik ljudske zajednice u kojoj se, na širokom društvenom planu, ostvaruje nužni stupanj kompleksne ekonomske, političke i kulturne integracije društvenog života – svih procesa njegove reprodukcije.

Rezultati svih dosadašnjih istraživanja moderne nacije potvrđuju shvaćanje da se nacije, kao kvalitetno viši oblik kompleksne društvene integracije, rađaju na temelju zajedništva čiju materijalnu osnovu i pretpostavku čini određeni historijski stepen društvene podjele rada.

I moderne nacije spadaju u red globalnih etnosocijalnih zajednica, ali u isto vrijeme predstavljaju i novu stepenicu, nov kvalitet u historijskom procesu integracije društvenog života i oblika identifikovanja pojedinca s društvenom sredinom kojoj pripadaju.

Elementi zajedništva iz kojih se sastoji društveno biće nacije proizvod su mnogih vjekova historijskog razvoja i ukrštanja različitih utjecaja. Zajednički jezik i, manje ili više, razvijena i ustaljena ekonomska povezanost, ujedinjavanje i zajednički život u užim i širim političkim (državnim) i idejnim (religijskim i drugim) zajednicama, zajednička svijest koja se formira pod utjecajem zajedničke „historijske sudbine“ i predanja o zajedničkim borbama, stradanjima i pobjedama u prošlosti, tekovine i tvorevine nacionalne kulture – od mitova i običaja, od umjetničkih i znanstvenih ostvarenja – određene crte kolektivnog karaktera i mentaliteta koje se razvijaju iz nagomilanog iskustva, uslovljenih oblika ponašanja i tradicija – sva ta socijalna građa iz koje se u datom historijskom trenutku formira nacija ima svoju složenu genezu i evoluciju.

Historijski trenutak nastajanja nacije je u suštini samo trenutak zgušnjavanja i tješnjeg unutarnjeg povezivanja svih onih elemenata zajedništva koji su već latentno prisutni i stvoreni tokom historije. Zbog toga osobeni putevi formiranja nacije u pojedinim dijelovima svijeta i u pojedinim  slučajevima, konkretne karakteristike pojedinih nacija, njihove društvene aspiracije i ponašanja kao i njihovi odnosi s drugim nacijama – sve to se ne može bliže objasniti ako se ne uzme u obzir konkretna geneza svakog od onih elemenata iz kojih se sastoji društveno biće nacije i ako se ne vodi računa o tome kako su u konkretnim slučajevima i u dugoj sukcesiji historijskih procesa i zbivanja djelovali svi oni faktori za koje se s razlogom smatra da imaju posebne važnosti u procesu formiranja nacije.

Slabost mnogih teorijskih koncepcija i tumačenja nacionalnog fenomena i leži u tome što se ne uočava dovoljna povezanost i međuovisnost, ali i protivrječnost između kontinuiranih historijskih procesa koji prethode formiranju nacije i samog momenta nastajanja novog kvaliteta koji je determiniran novim potrebama društvenog razvoja na datom stupnju razvijenosti materijalnih proizvodnih snaga, iz čega se rađa nešto bitno novo u odnosu na prethodnu evoluciju.

Suvremena nacija i nacionalna država, sve što je s njima neposredno vezano, spadaju u sferu ideologiziranog mišljenja opterećenog mnogim apriornim sudovima i duboko ukorijenjenim predrasudama u pogledu vlastite nacije i pripadnika drugih nacija. Razlog treba tražiti u tome što nacija nije nikada samo objektivno dati segment društvene realnosti nego i subjektivna kategorija – „duhovni princip“. Pripadnost naciji uključuje, dakle, kao svoju bitnu komponentu, subjektivno osjećanje pripadnosti toj naciji, tj. uključuje element već uobličene nacionalne svijesti. Nacija je zadobila tako veliki značaj u životu suvremenog društva, u društvenoj svijesti, zbog toga što se upravo preko nje ostvaruje proces objektivnog poistovjećivanja pojedinca s određenom globalnom zajednicom.

U tokovima vitalnim za svako društvo, u procesima političke i opće socijalizacije ličnosti, nacionalna identifikacija je zadobila odlučujući značaj. Ta identifikacija nije nikada samo svjesna nego i spontana, nije samo nacionalna, već i emotivna. Nema nacije bez odgovarajuće društveno–psihološke nadgradnje, bez nacionalne ideologije. Nema nacionalne ideologije koja bi bila „nepristrana“, “samokritična“ i „emotivno neutralna“, “slobodna od strasti i predrasuda“.

Oblikovanje nacionalne svijesti, formiranje predstava pripadnika nacije o sopstvenom nacionalnom identitetu je izuzetno složen i više emotivan nego racionalan ideološki proces. Tražiti od nacionalne ideologije da ona bude nešto što je u protivrječnosti sa samom njenom prirodom i funkcijom, ustvari je čista iluzija.

Vraćanje građanina, vraćanje čovjeka, pojedinca, alijeniranog u uvjetima društvene anomije, u naručje nacije i nacionalne države, nema uvijek istu sadržinu i isti konkretan smisao. Jedna je situacija ako se pojedinac baca u naručje nacije i nacionalne države zbog toga što se osjeća egzistencijalno ugroženim i nesiguran u društvu gdje nema neposrednijeg socijalnog i emotivnog oslonca koji se, dakle, predaje državi da bi ga ona oslobodila i zaštitila i oslobodila obveza da se sam opredjeljuje i sam brani, a druga je situacija ako se on, inače već zaštićen mehanizmom pravne države i demokratskim institucijama, orijentira prema naciji da bi ostvario čvršću vezu s kulturnom baštinom svoje nacije i s tekućim životom i stvaralaštvom u okviru te nacionalne kulture.

Da li će se ostvariti u praksi jedan ili drugi tip nacionalne povezanosti, da li će nacija, nacionalna zajednica s kojom se pojedinac poistovjećuje bez ostatka, biti kolektivni štit ili zaklon u odnosu na druge nacije, rov u međunacionalnim ratovima ili će tješnje povezivanje za nacionalnu kulturu sopstvene nacije oplemenjivati čovjekovu ličnost, učiniti je samopouzdanijom i duhovno bogatijom – to zavisi u najvećoj mjeri od razvijenosti stvarnog demokratskog pluralizma.

Asinhronija u nastanku nacije: „stare“ i „nove“ nacije

Društveno–historijski proces formiranja novih nacija i nacionalnih država ne daje osnovu za bilo kakav utopistički optimizam u smislu očekivanja harmoničnih odnosa budućnosti. Kao i svaki drugi proces društvenog preobražaja, i formiranje nacije ima svoje unutrašnje zakonitosti i protivrječnosti, ali nastajanje spontane harmonije i unutrašnjeg sklada u odnosima između nacija i nacionalnih država i, konačno, prevazilaženje  nacionalnih podjela, nije ničim unaprijed zagarantirano.

Formiranje modernih nacija predstavlja veliki kvalitativni skok naprijed u stvaranju uvjeta i mogućnosti za kompleksnu društvenu integraciju, što na datom stupnju razvoja podstiče ukupni društveni napredak. Ali, isto tako, ovi isti procesi su i procesi dezintegracije nekih ranih okvira šireg povezivanja društva i društvenih grupa. Upravo stvaranje zatvorenih nacionalnih država može se pokazati kao jedna stalna i velika prepreka procesima integracije u širim nadnacionalnim okvirima i onda kada ta integracija postane društveno neophodna.

Nacije i nacionalne države su same po sebi vrlo složene, antinomične društvene pojave, okviri i forme društvene realnosti u kojima se ukrštaju objektivni i subjektivni faktori različitog usmjerenja i sadržaja. Dok god postoje nacije i nacionalne podjele, stanje neke harmonije u međunacionalnim odnosima koja bi isključila svako trvenje među oprečnim nacionalnim interesima je nešto što je u društvenoj praksi nedostižno.

Jedan od bitnih faktora stalnog remećenja jednom uspostavljene ravnoteže i kompromisnog usklađivanja nacionalnih interesa je i sama činjenica da je historijski proces formiranja nacija neravnomjeran i nesinhroniziran, da to rađa stalne konflikte i nameće potrebu iznalaženja novih rješenja koja bi više odgovarala realnim odnosima snaga stvorenim takvim objektivnim razvojem.

Ideje vodilje i političke aspiracije nacije u nastajanju uvijek su destruktivne i prevratničke u odnosu na postojeće  stanje i već uspostavljene međunarodne odnose. Zbog toga je teško i pretpostaviti harmonične i usklađene odnose između historijski starijih i novijih nacija, onih koje su već ostvarile svoje pretenzije na svoju sopstvenu državu i onih koji se za nju tek bore.

„Zakasnjele“ ne očekuje ni slobodan nezaposjednut geopolitički prostor za njihov budući razvoj, ni dobrodošlica onih političkih sila (državnih tvorevina) starijeg datuma ili „starijih nacija“ koje su taj prostor već zaposjele. Što je uži i izolovaniji geopolitički prostor na kojem se stvaraju ovakve konfliktne situacije, to su oštrina i komplikovanost tih konflikata veći. Neke oblasti suvremenog svijeta postale su notorne upravo kao čvorište ovakvih izuzetno složenih i naizgled nerješivih protivrječnosti i permanentnih – čas latentnih, čas otvorenih – sukoba na etičko-nacionalnoj (nacionalističkoj) osnovi, sukoba u kojima iracionalne sile zaslijepljenog i fanatizovanog ksenofobičnog šovinizma nude, kao jedino „pravo i konačno rješenje“, međusobno uništavanje zavađenih naroda, dakle genocid – tragičan primjer svojevrsnog građanskog rata u Jugoslaviji.

Nacionalna suverenost

Problem nacionalne suverenosti je poseban i veoma delikatan teorijski i praktični problem. On postoji onoliko dugo koliko postoji i moderna nacija čiji nastanak vremenski koindicira sa stvaranjem moderne države. Moderna država nastala je u formi nacionalne države, tj. kao najviša i (najčvršća) politička organizacija jedne nacije. Jedno od dva suštinska obilježja suverenosti – da je to državna vlast nezavisna od bilo koje druge vlasti – istovremeno predstavlja realizovanu težnju nacije da bude neovisna i u tom smislu suverena. Ali, kao što pomenuto obilježje suverenosti – neovisnost – direktno zavisi od drugog njegovog obilježja, od toga da je riječ o najvišoj državnoj vlasti, o državnoj vlasti koja je u određenom smislu apsolutna jer je nedjeljiva, neprenosiva i neotuđiva, tako i suverenost nacije dijeli to apsolutističko svojstvo suverenosti države. Nacija može biti suverena samo ako se organizira kao država.

Suverenost smislu državnosti nije, međutim, suštinsko svojstvo nacije kao zajednice (kolektiviteta). U modernoj historiji su postojale i postoje nacije koje nisu organizirane kao neovisne države, ali koje zbog toga nisu ništa manje nacije od onih koje posjeduju svoje neovisne države.

Moderna historija pokazuje da u najvećem broju slučajeva postojanje nacije ne ide u korak s državnom formom njene egzistencije. Bitan ograničavajući faktor za realizaciju tendencije „jedna nacija – jedna država“ jest međunarodni poredak. Kao poredak čiji su članovi postojeće i međusobno priznate države, one propisuju pravila kojima treba da se reguliraju uvjeti pod kojima međunarodno priznaje nastanak novih država. Jedan od većih teorijskih i političkih nesporazuma izaziva načelo o pravu naroda na samoopredjeljenje kojeg se pridržavaju sve nacije kad žele da realiziraju suverenost, tj. nacionalnu državnost.

Pravo na samoopredjeljenje naroda ostvaruje se sa stanovišta međunarodnog prava (Povelja OUN 1945., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima 1966. – članak 1), samo onda kada ono nije u neskladu s principima teritorijalnog integriteta države. Ovaj uvjet, koji štiti međunarodni poredak, postavljen je u Deklaraciji OUN o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji među državama 1970., Završni akt KEBS-ai iz 1975. godine.

U tom smislu, svaki jednostrani akt stvaranja (nacionalne) države smatra se secesijom i, kao takav, nema uporište u međunarodnom pravu. Do bitnog narušavanja ovih međunarodnih  pravila, ne samo od strane pojedinih nacionalnih političkih elita, već i od strane pojedinih država i međunarodnih organizacija (u ovom slučaju Europska zajednica i Katoličke crkve), došlo je u slučaju republika jugoslovenske državne krize 1991./92. godine kada su jednostrani akt secesije nekih jugoslovenskih republika prihvaćeni kao legitimno ostvarenje prava na samoopredjeljenje nekih nacija u tim republikama. U tom slučaju nije vođeno računa o načelu teritorijalnog integriteta Jugoslavije kao države.

U današnje vrijeme izrazitih potreba za višedržavnim političkim integracijama različitog stupnja i oblika, nacionalna suverenost u svom tipičnom autarkičnom obliku postaje anahrona i ako se taj izraz uopće legitimno zadržava, onda je riječ o simbolu za kulturni identitet naroda (u etničkom smislu nacije) koji u novom nastajućem pluiriverizmu može samo da dobije još veći značaj.

Umjesto zaključka

Žrtvovanje autonomnog društvenog subjektiviteta pojedinca na oltar nacionalnog jedinstva i u interesu ostvarivanja „najviših nacionalnih ciljeva“ samo pospješuje pretvaranje nacije u globalnu zajednicu totalitarnog tipa koja pretenduje da u sebi apsorbuje ukupnost ljudske ličnosti, čime se prostor demokratske slobode pojedinca i društvenih grupa i autonomije civilnog društva u cjelini drastično reducira.

Pluralizam autonomnih nosilaca najrazličitijih društvenih organizacija, slobodnih i neovisnih od državne kontrole, reducira se na pluralizam monolitnih nacionalnih zajednica  koje se nalaze u stalnoj međusobnoj konfrontaciji, preuzimajući na sebe ulogu jedino relevantnih i utjecajnih subjekata u procesu političkog odlučivanja i usmjeravanja društvenih poslova uopće. Preko apsolutiziranja dominantne pozicije nacije u životu pojedinca i u organizaciji na isključivo nacionalnoj osnovi, dospijeva se ponovo u ovakvu ili onakvu formu totalitarizma i antidemokratskog monolitizma koji se, jednom uspostavljen, sam iz sebe reprodukuje

doc. dr. Pavle Vukčević