Bivši Društveni pravobranilac samoupravljanja

komentira slučaj „AGROKOR“

Kako ne želim nikakve pridjeve, ponovit ću riječi koje sam izgovorio 2000. godine na sastanku predstavnika vanparlamentarnih partija na temu „Primjedbe na izborni Zakon“, s čime se složio i prisutni Gabelica, a one su: „Nikom ne dozvoljavam da ovu zemlju voli više od mene, kao niti sebi da je volim više od iskrenog hrvatskog rodoljuba.“

Sve što se događa u „Agrokoru“ već je ranije viđeno

Kad sagledavamo slučaj „Agrokor“, moramo odmah konstatirati da u tom slučaju nema ništa, baš ništa novo, a da nam se u Hrvatskoj već nije dogodilo. Da, nema ništa novo, samo nam se čini da je ovaj slučaj veći od onih ranijih, što i nije točno. Točno je jedino to – na propadanje privrede žmirilo se 27 godina i sad „car se drma, car je gol“. Suzio se u Hrvatskoj krug onoga što je ostalo od bivšeg sistema da se može pošto-poto prodati, a gotovo ništa novo u ovih 27 godina nije stvoreno. Stoga dolazi u opasnost daljnje preživljavanje vladajuće oligarhije, ali u opasnosti je i „raspad čitavog sistema“. Otuda se rješavanju slučaja “Agrokor” prilazi na poseban način u odnosu na npr. slučaj „Pevec“ i drugih.

Devedesetih godina propadala su poduzeća, primjera radi samo nekih, u Zagrebu: druga tvornica alatnih strojeva u Evropi, „Prvomajska“ s 5.5oo radnika; „Rade Končar“ s 1.100 inženjera, u odjelu razvoja imao je 32.000 radnika (26.000 u Hrvatskoj) i u to vrijeme bio 111. poduzeće u svijetu, a prodan je prošle godine kad je spao na 3.200 radnika; „Tvornica parnih kotlova“ s 4.000 radnika; tvornica „Bratstvo“ sa 7.500 radnika; „Tvornica autobusa Zagreb“ s 1.300; „Auto Dubrava“ s 800 radnika; „Auto Zastava“ s 550 radnika; „Tempo“ s 3.000 radnika; građevinska industrija u Zagrebu je desetkovana, a činila je 27% građevinske industrije bivše Jugoslavije; tvornica „Nikola Tesla“ imala je 7.500 radnika, od toga 500 inženjera u vlastitom razvoju, a bila je druga u svijetu po proizvodnji telefonskih centrala, ispred „Ericssona“. Prodana je konkurentskoj firmi, „Ericssonu“, koji ju je ciljano kupio, desetkovao i pretvorio u jedan od pogona, uzevši joj tržište Kine i bivših zemalja SSSR-a. Mahom su to bila proizvodna izvozna poduzeća koja su se ravnopravno nosila na međunarodnom tržištu.

Zagreb je bio prvi industrijski grad Jugoistočne Evrope i Male Azije. Sada je industrijska ropotarnica čiji gradonačelnik zna za gradnju WC-a i fontana pa nije čudo da nam je industrija pala na 6% u odnosu na 1989. godinu.

Da, 45 godina je narod Hrvatske stvarao, odricao se i, poput radišnih pčelica, stvorio od jedne od najzaostalijih zemalja svijeta, moćnu evropsku industrijsku zemlju s podjednako razvijenih i ostalih 12 grana privrede. Stvarao je narod to i stvorio u danas osuđenom komunističkom i prešućivanom socijalističkom sistemu.

I sam sam 1990. godine bio za višepartijski sistem računajući kako ćemo, uz nacionalni program i izradu i primjenu nacionalne strategije razvoja, stvoriti međusobno stranačko natjecanje u provedbi usvojenih programa te na osnovu postignutih međustranačkih rezultata birati stranke i pojedince na vlast. Mislio sam da ćemo u društvenim poduzećima zadržati postojeće kriterije za izbor rukovodstava (bilo je 6 kriterija, a za državne funkcije i sedma: moralno-politička podobnost). Plaće rukovodstava poduzeća ostaviti vezane za rezultate rada i dijeljenje iste sudbine s radnicima. U poduzećima i poduzećima od posebnog društvenog interesa zadržati postojeći kontrolni sistem koji je tada relativno dobro funkcionirao.

I ja sam bio za ekonomsku samostalnost republika. Čak sam 1979. godine kao delegat Privredne komore Hrvatske u Privrednoj komori Jugoslavije izrazio protivljenje za bespovratno izdvajanje za nerazvijena područja.

Nažalost, dobili smo državu baš takvu kakvu danas imamo, za razliku od Tomislava Jakića (Novosti, 19.kolovoza 2016.) koji kaže da se je baš htjelo takvu. Da, dobili smo državu pod vodstvom Franje Tuđmana, nametnutih povratnika i prebjeglih članova Saveza komunista u HDZ; državu takvu kakvu su tada oni htjeli i stvorili. Državu koju su predali u ruke 200 obitelji, a narod za to nisu pitali. Stoga ne krivimo narod.

Na parlamentarnim izborima 2000. godine narod je rekao NE takvoj vladavini i doveo SDP na vlast, stranku koja je 1990.godine jedva prešla izborni prag, a do 1990. godine, kao SKH, vladala Hrvatskom. Očekivao je narod drastične promjene, sprječavanje pljačke i uvođenje reda u zemlji. Nije shvatio da je upravo rukovodstvo SDP-a izdalo narod i partiju napustivši „samoupravni socijalizam“, vrativši zemlju u najtruliji i najnepošteniji oblik kapitalizma.

Nije narod shvatio da je transformirani SDP devedesetih godina napustio, uz poštene i istinske komuniste i socijaliste, i mahom stručni kadar, ne priključivši se niti jednoj vladajućoj stranci.

Imao je i „samoupravni socijalizam“ svojih „bisera“, poput Laze Vračarića, aferu „Zelenjak“, aferu s mjenicama Fikreta Abdića i dr. Koja je to zemlja bez popova i lopova? Imao je, ali je držao pod kontrolom, za razliku od sadašnjeg slučaja „Agrokor“ koji je, uz neznanje pa i očito svjesno prešućivanje pojedinaca, izmakao svakoj kontroli i proizveo bitno veći dug od naslijeđenog duga cijele bivše Republike Hrvatske (dug je tada bio svega 2,4 milijarde eura, uz povrat 13,1 tone zlata pa je bitno niži).

Smjena rukovodnog kadra u privredi bila je loš potez

U tim devedesetim godinama vladavine, HDZ je masovno smjenjivao rukovodstva poduzeća čiji se kadar nije njemu priključio, a u nadzorne odbore postavljao svoje osoblje, ne poštujući pravilo sposobnosti, već isključivo podobnosti. Uz rješavanje nacionalnog pitanja Srba (po javnom istupu predsjednika Franje Tuđmana da će se ih svesti na 3 do 4% stanovništva), a potom i kraćim ratom s Muslimanima u BiH, dolazi do masovnog otpuštanja radnika po nacionalnoj osnovi, što u poduzećima čini remećenje proizvodnje pa je i to jedan od razloga „propasti“ nekih poduzeća.

Govorio je Ante Marković Franji Tuđmanu: “Franjo, imaš dosta poduzeća koja loše posluju pa tamo meći svoje ljude.“ Zanemarena je osnovna činjenica da, bez obzira na društveno-političko uređenje jedne zemlje, svako poduzeće ima piramidalni organizacijski ustroj. Malen je broj stručnjaka koji vodi i zna da vodi poduzeća, konzorcije, kombinate. Fakultet ako da od 1.000 završenih studenata 4 sposobna rukovodioca, smatra se uspješnim.

Pretvorba društvene imovine je konfiskacija

Komunisti za vrijeme svoje vladavine na ovim prostorima proveli su dvije revolucije.

Prva revolucija dogodila se dizanjem narodnog ustanka 1941. godine protiv okupatora i domaćih izdajica koja je, kroz partizansku borbu za oslobođenje, okončana 1945. godine i putem izbora dovela komuniste na vlast te je provedena konfiskacija i nacionalizacija.

Druga revolucija je mirno napuštanje komunističkog oblika vlasti i uspostava novog društvenog poretka predajom sredstava za proizvodnju Vijećima proizvođača 1952. godine, a ozakonjeno Ustavom 7. 4. 1963. godine kojim je FNRJ proglašena Socijalističkom Federativnom Jugoslavijom. Tim Ustavom je definirano da društveno samoupravljanje predstavlja osnovu za društveno-političko uređenje zemlje.

Otuda je pretvorba, u koju se ušlo nasilnim lomovima cjelokupne privrede bez referendumskog izjašnjavanja, neustavan čin koji možemo nazvati konfiskacijom imovine hrvatskog naroda, a ne nacionalizacijom. Od strane države konfiscirana je narodu cjelokupna imovina stečena u razdoblju od 1952. do 1990. godine.

U pretvorbu se ušlo u periodu kada je trebalo sve snage usmjeriti na obranu od agresije (princip ratovanja se zna – penzioneri u tvornice, radnici na ratište; tvornice se stavljaju u funkciju proizvodnje ratnih potreba).

Uz to, izlaskom iz sastava bivše države zanemarila se komplementarna povezanost cjelokupne privrede pa su mnoga poduzeća, kao sudionici zajedničkog finalnog proizvoda, jednostavno s proizvodnjom stala.

Slobodno tržište je zavaravanje privredno nepismenih

Otvaranjem poluzatvorenog tržišnog sustava u otvoreni sustav nije se osmislila zaštita vlastite proizvodnje, što je u nelojalnoj konkurenciji sa stranim kompanijama dovelo do propasti mnogih naših poduzeća i dobrim dijelom ovog stanja u kojem se nalazi država i društvo.

Proklamacija slobodnog tržišta je iluzija, kao što je i komunizam: radi koliko možeš – uzmi koliko trebaš, a u slobodnom tržištu: tko je jači taj slabijeg tlači.

To su jugoslavenski komunisti znali i kada su 1952. godine napuštali iluzionizam i na području bivše Jugoslavije uspostavili novi društveni poredak, „samoupravni socijalizam“. Zaštitili su oni tržišni jugoslavenski prostor. Taj društveni poredak je svoj kapital zadržao na svojim prostorima, a svih 13 grana privrede zaštitio od strane nelojalne tržišne konkurencije. Privredni procvat rezultirao je da je Jugoslavija već 1975. godine postala srednje razvijena zemlja Evrope, svrstavši se među zemlje s najbržim razvojem u svijetu, zemlja koju se tražilo da uđe u današnju Evropsku uniju, a nije – zato što je bila zemlja rada, a ne zemlja kapitala.

Tezu slobodnog tržišta provlače visoko produktivne zemlje radi lakšeg plasmana svoje robe. Njihovo tržište je zaštićeno već time što im je produktivnost bitno veća od nerazvijenih zemalja pa im je tržište zaštićeno i cijenom i kvalitetom, ali i na niz drugih načina.

Prisjetimo se da su SAD do 1966. godine potencirale tezu o slobodnom tržištu bez carina. Kada su ih Japanci preplavili elektroindustrijskom jeftinom i kvalitetnom robom, da bi spasili svoju elektroindustriju, uvedoše Amerikanci carinu na japansku robu.

Prisjetimo se samo propasti naše autoindustrije: „Tvornica autobusa Zagreb“ proizvodila je autobuse; „Autodubrava“, proizvodnja i popravci kombi i osobnih vozila; „Zastava“, sklapanje talijanskog Fiata 2100. S kooperantima, zapošljavale su cca 10.000 radnika, a hranile 40.000 hrvatskih žitelja. Padom samoupravnog socijalizma, Njemačka nam je darovala masu polovnih autobusa, Francuska novih kombija. Šta se događa? Ciljano su zasitili naše tržište. Koje poduzeće će kupiti novi autobus kad ima polovni na dar? Stala je prodaja autobusa „TAZ“, potom se ugasila proizvodnja, a na njezinom prostoru nikao je „Kaufland“. Kada sam to komentirao 1998. godine, čak je tadašnji predsjednik izjavio: „Šta će nama tvornica autobusa? Mi smo premala zemlja za takvu proizvodnju.“

Mi, tada industrijska zemlja; Rumunjska tada daleko iza nas – sa svojom „Daciom“ danas zapošljava 200.000 radnika.

Dok smo mi napustili planski razvoj zemlje i društva i zaštitu vlastitog tržišta, razvijene zemlje Evrope i svijeta izvršile su planiranu invaziju na naše nezaštićeno tržište sufinancirajući prodaju svojih proizvoda, a time i stvaranje nelojalne konkurencije. Primjera radi: „Lidl“ i „Kaufland“, za širenje na jugoistok Evrope, a time i na tržište Hrvatske, dobili su 900 miliona eura kredita s kamatama od 1% od Svjetske banke i EBRD-a (Večernji list, 16. ožujka 2017. godine, Mislav Šimatović). Ne branim Todorića, ali te tvrtke ušle su u tržišno natjecanje na naše otvoreno tržište s 9%  konkurentne sposobnosti, ne računajući proizvodnu sposobnost, u odnosu na sve naše domaće tvrtke. Otuda je, između ostalog, uslijedio „pomor“ naših malih, nepovezanih proizvođača, prerađivača i prodavača. To su samo neki od razloga zašto tvrdim da ne smijemo imati slobodno otvoreno tržište, jer plasman vlastite proizvodnje nekog proizvoda naše zemlje na naše, a pogotovo na vanjsko tržište, ne ovisi o njegovoj cijeni, kvaliteti i tržišnoj konkurentnosti.

Banke i njihova uloga u društvu i „Agrokoru“

Morala nam je biti poznata uloga, a potom i sudbina stranih banaka u FNR Jugoslaviji, a potom i u SFRJ prije nego smo prodali svoje jer je i bankovni sustav u onom sistemu odigrao značajnu ulogu u njegovom tako brzom razvoju. Kada je Boris Kidrič davao ekspoze o prijedlogu Zakona o nacionalizaciji na Skupštini delegata SFRJ, dao je razlog zašto ide najprije u nacionalizaciju stranih banaka.

“Drugovi i drugarice, pa banke su već u drugoj godini rada u našoj zemlji iznijele sav svoj uloženi kapital i od tada rade s našim kapitalom i iznose ga van siromašeći našu zemlju.“

Primopredajom vlasti, HDZ je preuzeo moćnu privredu, banke u likvidnom stanju i socijalistički bankovni sistem. Pretvorbom i privatizacijom, dodjelom poduzeća podobnom, a ne stručnom osoblju i pljačkom, hrvatske banke su dovedene u postupak sanacije. Za sanaciju je, po jednoj izjavi na TV ministra Gorana Marića, utrošeno 82 milijarde kuna, a iste su prodane za jednogodišnju otplatu duga. Tako je Hrvatska ostala u većinskom vlasništvu samo „Poštanske banke“.

Zašto je Hrvatska dala u ruke stranim poduzećima (bankama) raspolaganje gotovo svim novčanim kapitalom i većim dijelom sredstava za proizvodnju pa i sirovina, tj. bogatstva zemlje, ostaje upitno. Zašto je prodan utjecaj na privredni razvoj Hrvatske? Zašto je od 1990. godine stao razvoj države i društva? Mislim da bi svakome trebalo biti jasno da s nama upravljaju drugi. Jer kako tumačiti bankovni kredit „Lidla“ i „Kauflanda“ po 1% i „Agrokora“ i njegovih 60 tvrtki + dobavljača koji za iste poslove dobivaju bankovne kredite po 10%? Koje oni to šanse imaju na otvorenoj tržišnoj utakmici kad se u ozbiljnim natječajima ide s 2% dobiti?

Od dana prodaje banaka, „izrabljivačke“ majke-banke od naših banki-kćeri iz Hrvatske godišnje iznose cca 17 milijardi kuna našeg kapitala, a tolika su približno naša godišnja zaduživanja. Te prodane banke nisu više u funkciji ciljeva našeg razvoja privrede(kojeg u 27 godina postojanja ove države nismo ni postavili, a kamoli definirali), već svojih zemalja, sa zadatkom da direktno utječu na njezino usporavanje. Prisjetimo se osporavanja kredita našim poduzećima „Rade Končar“ i „Gredelj“ za izradu zagrebačkih tramvaja s obrazloženjem da nisu za taj posao sigurni izvođači.

Agrokor se u socijalizmu ne bi mogao dogoditi

Iako je i u bivšem društvenom socijalističkom poretku, koji gotovo svi njegovi protivnici svjesno podvode pod kruti komunističko-staljinistički poredak s kojim je Jugoslavija raščistila već 1948. godine po cijenu rata, bilo privrednih „bisera“, slučaj „Agrokor“ se u njemu ne bi mogao dogoditi. Ne bi se moglo dogoditi ni dužničko ropstvo do kojeg su dovele stranke koje su na vlasti ili su participirale u vlasti u ovih 27 godina.

Organizacijski sistem u tadašnjoj SRH bio je ustrojen tako da su sredstva rada i reprodukcije bila u društvenim rukama, a radnici su upravljali svojim radom i rezultatima svoga rada. Direktor (inokosni poslovni organ) sa svojim timom podnosio je Radničkom savjetu izvještaje o svom radu na usvajanje i plan rada za slijedeću godinu. Završni račun poslovanja sa svim njegovim popratnim izvještajima išao je na usvajanje Radničkom savjetu i na informiranje Zboru radnika i samoupravnoj radničkoj kontroli. Isti dokumenti išli su pred državne organe (općinske službe i Službu društvenog knjigovodstva, a po potrebi i pred druge kontrolne mehanizme). Kako su o rezultatu svoga rada odlučivali radnici, a ne pojedinac, slučaj „Agrokor“ nije se mogao dogoditi, za razliku od Todorića kojem je ovaj sistem omogućio da prisvaja rezultate rada radnika, kupuje 60 poduzeća, dobavljače stavlja u ovisnost o „Agrokoru“  (o sebi, jer je vlasnik 93% „Agrokora“), radi s tuđim novcem, uvodi dvojni sistem poslovanja mjenicama bez pokrića, vrši uštimavanje poslovnih knjiga, izvodi poslovne objekte bez građevinske dozvole i, na kraju, proizvede dug bitno veći od naslijeđenog ukupnog duga čitave tadašnje SR Hrvatske i sada „velikodušno“ sve te dugove poklanja Hrvatskoj!

Prof. dr. Branko Horvat bio je u pravu

Još 1975. godine, Bruno Bušić, očito znajući za formirani tim u SAD za rušenje Jugoslavije, je, između ostalog, rekao: „Svatko nas je krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje kako nas tada spasiti od nas samih.“

I došao je taj dan koji je Bušić predodredio. Pale su sve komunističke zemlje, SSSR i, s njima, jedina socijalistička zemlja u kojoj su komunisti bili na vlasti. Nije svjetske moćnike-rušioce smetao socijalizam, socijalizam je i u Švedskoj, smetalo ih je to što je u Jugoslaviji nikao novi svjetski društveni poredak: „samoupravni socijalizam“ koji u svijetu pokazuje i dokazuje najbrže i najbolje privredne rezultate. Za razliku od istočnoevropskih etatističkih zemalja, Hrvatska je tržišnu privredu temeljila na samostalnosti poduzeća u odnosu na državu.

Pod pretvorbom je došlo do nasilnog loma cjelokupne privrede. Najbolji direktori poduzeća, koji su se dokazali u međunarodnoj konkurenciji, su smijenjeni. Narodna imovina je razgrabljena. Mali broj s vlastima povezanih pojedinaca se silno obogatio.

Vidjevši kuda sve to ide, prof. dr. Branko Horvat (dva puta bio nominiran za Nobelovu nagradu; tvorac privrednih sistema po državama Male Azije i savjetnik Olafa Palmea kod uspostave „švedskog socijalizma“) 10. listopada 1998. godine uputio je Saboru prijedlog programa strategije razvoja koji je završio u nečijoj ladici. Kasnije je objavio: „Doći će dan kada će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija. Doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima, državnicima. Taj dan bit će sprovod naše suverenosti i demokracije. Taj dan bit će sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali. Taj dan doći će uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“

Da, došli su ti dani kada se na izborima glas „protiv“ računa kao da nisi izašao na izbore pa dobivaš predsjednicu koju je Ustavni sud izabrao, koji očito ne zna „osnovnu tablicu dijeljenja“ da od 2.258.109 je izborni prag 1.129.054+1 glas, a ne 1.114.945; premijera kojeg nismo birali (slučaj Orešković), već ga je drugi putem naših „demokratskih“ izbora postavio, a u slučaju „Agrokor“ pojavljuje se Alvarez III. da zaštiti loše uloženi kapital stranih banaka, što vlada odbija i svojim garancijama rizik prebacuje na leđa građana Hrvatske.

Dok su banke u socijalističkoj privredi bile kreditni organi planske raspodjele novčanih sredstava na pojedine grane privrede i poduzeća društvenog (narodnog) gospodarstva, u kapitalističkoj privredi to su poduzeća koja stavljaju u promet „mrtvi“ novčani i drugi kapital s ciljem ostvarivanja profita. U nekim zemljama one raspolažu gotovo svim novčanim kapitalom kapitalista i malih gospodara, većim dijelom sredstava za proizvodnju i sirovinama.

I Todorićevo bogatstvo nije njegovo. Većinom je to u rukama banaka – stranih banaka. I imovina pod ovrhom 230.000 (puta 4 = 920.000) građana Hrvatske nije njihova, već je to imovina stranih banaka. Pa i more nije naše, već onoga tko se u njemu kupati može.

Da napomenem u onom, po tajkunima i ostalim propagatorima kapitalizma kakav nam nametnuše i narodu koji bi istinu trebao da zna, u onom njima zločinačkom komunističkom društvenom uređenju nije bilo niti jedne ovrhe imovine, a kamoli stana.

Trajno rješavanje slučajeva „Agrokora“

je u reformi države i društva

Zar nam slučaj Kutle, sa 167 poduzeća dobivenih bez para i upropaštenih, nije bio dovoljan razlog da se s privatizacijom stane i osmisli model koji će zaustaviti daljnju propast privrede? Zar nam slučaj „Pevec“ nije ukazao na isti problem? Očito nije, jer se očito zakoni pišu za svaki slučaj koji se dogodi, što ukazuje i slučaj „Agrokor“ . U ovih 27 godina, rijetka smo država na svijetu koja nema izrađenu izradu i primjenu nacionalne strategije razvoja u kojoj privredni razvoj predstavlja osnovu tog programa i u kojem su naznake poduzeća od posebnog društvenog interesa za provedbu privrednog programa.

Zar nam pravosuđe nije u stanju godinama razriješiti slučaj Sanader, Vidošević, Bandić i druge?

Zar nam se najavljuju reforme školstva, zdravstva, mirovinska i druge za koje nas čak požuruje i Evropa, a ne shvaćamo da trebamo reformirati državu i društvo koje neće počivati na zajmovima koji nas dovedoše u dužničko ropstvo? Oslonac na strani kapital je zabluda, iako je dobrodošao u određenim dobro prostudiranim slučajevima. U ovih 27 godina nije podigao niti jedno novo poduzeće, ali je preuzeo elitna poduzeća. Stoga nadanje da će strani kapital razviti hrvatsku privredu predstavlja veliku naivnost. Sve to upućuje da reforme treba usmjeriti na ostvarivanje razvoja vlastitim snagama.

Prvi potezi rješavanja slučaja „Agrokor“ nažalost upućuju da se ušlo u spašavanje pojedinaca i tuđih banaka, a ne posrnulog dijela privrede koji je pojedinac stavio u ovisnost o sebi, a upao u bankovnu zamku. Postavljanje neprovjerenog povjerenika od strane Vlade, a ima osobu koja je dobro okončala sličan slučaj („Pevec“), opravdano upućuje na to da se prilazi pogrešnom rješavanju slučaja. Uzimanje kredita od „naših banaka“, a nisu naše, uz 5% kamata kad imaju 16 milijardi kuna zaleđenih sredstava koje nisu uspjele plasirati nigdje u svijetu, prvi je korak pomoći tim bankama, a ne dijelu posrnule privrede koju se ima namjeru spasiti. Ako se vlada odlučila na taj korak, onda se uključuje naša banka i naša HNB. Analiza postojećeg stanja i prijedlog strukturiranja treba da rade naši stručnjaci, a ne stranci jer su za rješavanje naših problema manje stručni od naših stručnjaka, a višestruko skuplji.

Zagreb 25. 4. 2017.