Izlaganje SRP-a na seminaru o posebnostima rada komunističkih i radničkih partija među ženama (Atena, 10. i 11. studenog 2016.)

Sidrofises et sidrofi, drugarice i drugovi!

Pozdravljam vas u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske i u svoje osobno ime. Zahvaljujem Komunističkoj partiji Grčke i sekcijama za međunarodne odnose i ravnopravnost žena što su nam omogućili da sudjelujemo na ovom, nama vrlo zanimljivom, seminaru.

Posebnosti rada komunističkih i radničkih partija među ženama

Unatoč značajnom udjelu žena u procesu rada, one ne sudjeluju u jednakoj mjeri u sindikatima pa ni u komunističkim i radničkim partijama. Kako to promijeniti?

U nekom općem ideološkom određenju, rekli bismo da SRP nastupa s pozicija marksističkog feminizma shvaćajući da bez oslobođenja radničke klase nema stvarnog oslobođenja žena, ali i da oslobođenjem radničke klase ne dolazi do automatskog ostvarenja pune ravnopravnosti žena.

Nesrazmjer između udjela žena u radu i njihovog udjela u sindikalnim ili političkim organizacijama može se objašnjavati prirodom samog kapitalizma: kapital voli slabo plaćeni, a još više neplaćeni rad i zato zdušno podržava i održava podjelu na “muške” i “ženske” poslove. “Ženski” poslovi su u pravilu oni koji su slabije plaćeni i najveći dio onih koji su neplaćeni. Koristit ću termine iz teorije o društvenoj reprodukciji Lise Vogel: za procese dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje… sve ono što radnicima omogućuje da se svaki dan iznova vraćaju na posao), kao i za brigu o nemoćnima (onima koji su premladi, prestari ili prebolesni da bi mogli biti radna snaga) – za te su poslove, neplaćene poslove, još uvijek, najvećim dijelom zadužene žene. Ako se tome doda i treći proces, proces generacijske zamjene koji jedini zahtijeva podjelu rada prema spolu (samo žene rađaju djecu koja će kasnije zamijeniti svoje prethodnike u procesu rada) – koliko vremena ostaje ženama da se bave sindikalnim i političkim radom?

Pogledajmo malo detaljnije stanje u Hrvatskoj!

Borba za žensku ravnopravnost se u Hrvatskoj odvija na mnogim razinama. Za to se, za početak, deklarativno zalaže i sama država. U zakonodavnoj vlasti imamo Saborski odbor i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, u izvršnoj vlasti imamo Vladin ured za ravnopravnost, na lokalnoj razini imamo povjerenstva za ravnopravnost, itd. Brojne se organizacija civilnog društva bave pitanjem ravnopravnosti žena, sindikati imaju svoje ženske sekcije, političke stranke imaju svoje forume žena. Ukratko, imamo svega – osim ravnopravnosti!

Cijenimo rad i trud svih sudionika, shvaćamo važnost radionica i tribina, publikacija i javnih istupa, pisanja nadležnim institucijama, borbe za bolja zakonska rješenja – sve su to vrijedni doprinosi pokušajima da se poboljša položaj žena, da se poštuje ravnopravnost spolova. Pa zašto smo onda tako daleko od ravnopravnosti, puno dalje nego što smo bile u bivšoj, socijalističkoj Jugoslaviji? Gdje zapinje? Zapne onda kad podbace istupi u medijima, dopisi i peticije… kad treba izvršiti pritisak, kad treba izaći na ulicu.

Proljetos je u Zagrebu, u organizaciji jedne građanske inicijative održano okupljanje pod nazivom “Hod za život”. Okupilo se 7.000 ljudi koji se protive pobačaju, odnosno koji se zalažu za zabranu pobačaja. Kontraprosvjed “Obrani pravo na izbor” je okupio svega 400 ljudi. Ponavljam: 7.000 ljudi traži zabranu pobačaja, 400 ljudi brani pravo na izbor.

Inicijativa “40 dana za život” organizira dva puta godišnje tijekom 40 dana svakodnevne molitvene skupove ispred bolnica u dvadesetak hrvatskih gradova. Pozivaju sve kršćane na angažman za zaštitu nerođene djece,  iscjeljenje žena koje su abortirale, obraćenje medicinskog osoblja koje vrši abortuse… u stvari, maltretiraju žene koje su se, iz bilo kojeg razloga, odlučile na pobačaj. Ovi ih molitelji-mučitelji dočekuju ispred bolnica s transparentima, plakatima, brošurama… dodatno im zagorčavaju život u za njih jako teškom trenutku. Dakle, dvaput godišnje, u serijama od po 40 dana, ta inicijativa okupi desetak “molitelja” dnevno. Za sve su to vrijeme organizirana samo dva kontraprosvjeda, s manje od 20 sudionika na svakom.

Ovakav nesrazmjer u brojkama proizlazi iz činjenice da iza ovih ultrakonzervativnih udruga i inicijativa čvrsto stoji Katolička crkva; snažno ih motivira (pozivajući se na Boga i Božje zapovijedi), opskrbljuje ih članstvom, daje im logističku podršku i – financira ih.

To je hrvatska realnost danas. Društvenom i političkom scenom dominira agresivna, konzervativna i klerikalna desnica. Ljevica postoji, ali je slaba, nedovoljno artikulirana, nema dovoljno financijskih sredstava i definitivno nije u stanju mobilizirati javnost. Ako tome dodamo i kronični nedostatak vremena žena od kojih se očekuje da budu uspješne poduzetnice, dobre domaćice, brižne majke i raspoložene partnerice – svašta se od nas očekuje – onda je situacija još tmurnija.

Morali smo zaključiti da velike akcije podbacuju, ljudi ih ne prepoznaju, nemaju vremena, ne odazovu se. U takvim okolnostima, ostaje nam samo rad na terenu, rad u bazi.

SRP je priredio jednu vrlo jednostavnu anketu o položaju žena danas u Hrvatskoj. Kao što cilj našeg Radničkog leksikona nije doprinos leksikografiji, nego je rad na Leksikonu povod za otvaranje dijaloga s radnicima, tako i ova anketa neće služiti prikupljanju i obradi podataka, ona je prvenstveno povod za razgovor. Građani će ispunjenu anketu moći donijeti na adresu u samom kvartu u kojem žive, a na kojoj ćemo mi osigurati dežurstva. Moći će s nama sjesti da razgovaramo o postavljenim pitanjima, odnosno o položaju žena danas u Hrvatskoj. Ne radi se o tribinama na kojima govore poznata lica, nego o razgovorima sa susjedima. Cilj je jasan. Podići svijest o dvostrukoj podčinjenosti žena, potaknuti na razmišljanje o uzrocima, ali i o mogućnostima otpora.

Anketu ćemo koristiti u predizbornoj kampanji za lokalne izbore koji se održavaju u svibnju 2017. Cilj nam je postići veću vidljivost i prisutnost SRP-a u lokalnim sredinama, iskazati našu zainteresiranost za probleme sugrađana, posebno sugrađanki s kojima živimo u istom kvartu.

S druge strane, anketu ćemo koristiti i u razgovorima s radnicima o Radničkom leksikonu, jer smatramo da borba za ravnopravnost žena mora biti dio borbe za radnička prava, ali i da borba za radnička prava mora uključivati borbu za prava žena.

Da pojasnimo. Nedavno je u Zagrebu održana tribina o jačanju konzervativizma i sve agresivnijem nasrtaju na ženska prava (najviše na pravo na pobačaj). Kao najzanimljiviji dio izdvajamo izlaganje jedne od uvodničarki koja je, između ostalog, utvrdila da je borba za ženska prava sastavni dio borbe za radnička prava, ali se isto tako zapitala zašto na prethodnoj tribini, o srozavanju radničkih prava u Hrvatskoj, nije bilo govora o zabrani pobačaja ili o bilo kojem drugom nasrtaju na ženska prava. Preciznije rečeno, kad govorimo o ženskim pravima, smještamo ih u kontekst radničkih prava, ali kad govorimo o radničkim pravima, onda nam prava žena nekako ispadnu iz fokusa.

To nas vraća na uvodno pitanje o slaboj zastupljenosti žena u sindikatima, ali i komunističkim i radničkim partijama. Borba protiv dvostruke opresije žena mora biti dio borbe za oslobođenje radničke klase. Ali, svaki put kad govorimo o borbi za radnička prava moramo postaviti i pitanje neplaćenog rada, jer taj neplaćeni rad omogućuje onaj plaćeni. Može li radnik raditi ako je gladan, ako mu djeca ili stari roditelji nisu zbrinuti? Sve dok procesi dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje…), kao i briga o nemoćnima (djeci, starima, bolesnima) leže u najvećem dijelu na ženskim plećima – žene neće imati vremena za sindikalne ili političke borbe. Da bi sudjelovanje žena u sindikatima i političkim organizacijama odgovaralo njihovoj zastupljenosti u sferi rada, neplaćeni poslovi moraju biti pravedno raspodijeljeni između muškaraca i žena.

Posebnost rada komunističkih i radničkih partija među ženama vidimo kao osvještavanje ovog problema. Nema “muških” i “ženskih” poslova. Neplaćeni “kućni rad”, kako ga kolokvijalno zovemo, mora biti, s jedne strane maksimalno socijaliziran i, s druge strane, ravnomjerno raspoređen između muškaraca i žena kako bi žene i muškarci mogli ravnomjerno sudjelovati u borbi za pravednije društveno uređenje.

Izlaganje pripremila:

Vesna Konigsknecht