Kad se govori o historijskom mjestu i svjetsko-povijesnom smislu samoupravljanja i u teoriji i u praksi, potrebno je naglasiti, na osnovu naučnih saznanja i društvenih dostignuća, da izvan socijalizma samoupravljanje nema historijski smisao i perspektivu.

Samoupravljanje u sebi samome realizira i svoj temelj, ideju u kojoj ne znači uspostavljanje jednog određenog sistema odnosa, već znači postizanje takvih kvaliteta ljudskog života i njegove društvene organizacije u kome samoupravljanje jest samosvjesni bitan samo za sebe određujući moment.

Nema sumnje da se bitne proturječnosti suvremenog svijeta, latentne i manifestne, ukrštaju prije svega na razini izbora za ovaj ili onaj tip temeljnog društvenog odnosa, za vladajuću ulogu ove ili one klase o pojedinim tipovima društvenog odnosa na toj razini, dakle razini temeljnog društvenog odnosa, socijalističko samoupravljanje kao teorijska vizija i kao konkretna historijska praksa ima svoju specifičnu historijsku težinu i jasnu distinkciju prema tipu buržoaskog odnosa građanskih društava, kao i tipu etatističko-birokratskog puta socijalizma.

Dosadašnja iskustva razvoja socijalističkih društava potvrdila su spoznaju da osnovno pitanje historijskog procesa socijalizma nije isključivo pitanje političke vlasti, već i pitanje karaktera proizvodnje, proizvodnih odnosa, raspodjele, razmjene i potrošnje – znači, karaktera ukupnih društvenih odnosa.

Ključno pitanje historijskog procesa socijalizma jest: da li konkretni političko-ekonomski sustav, socijalizam, ostvaruje dugoročne interese radničke klase, njenu vodeću ulogu na osnovama oslobađanja rada i društva slobodne asocijacije proizvođača, ili se taj političko-ekonomski sistem javlja u funkciji otuđenja od radničke klase u etatističko-birokratskoj funkciji države kao vladavine nad radničkom klasom?

Povijesna praksa socijalizma neumitno daje pravo tvrdnji da je s jedne strane prisutan deklarativni projekt o socijalizmu kao oslobađajućem društvu (oslobođenje čovjeka), a s druge strane stvarnost – manifestirana u formi monopolizirane vlasti s neodgovornom vladavinom pojedinaca i grupa manipuliranom teorijom, pokretom i praksom reduciranja čovjeka (a ne njegovog oslobađanja) na manipulativnu jedinku kontroliranim javnim mnijenjem, nametnutim “izborima“, propagandnim terorom, strahom, jačanjem partijsko-državnih monopola i etatizacijom cjelokupne sfere individualnog i društvenog života Nešto što nužno nameće potrebu kritičke eksplikacije ideje i stvarnosti socijalizma XXI.  stoljeća.

Pristup različitim teorijama o mogućnosti i sudbini socijalizma

Ono što je zajedničko svim „suvremenim teorijama“ jeste težnja da pokažu, priznajući istovremenu pojavu pa i nužnost preobražaja i promjena kapitalizma (što se u izvjesnom smislu ne može osporiti kada je riječ o promjeni tehnologije pronalaženja mogućnosti izlaza iz krize, brzina transformacija) da  je radnička klasa prevladana ili nesposobna stvarati nove društvene odnose i da je društvo našlo nove, bezbolnije i suvremene oblike društveno-ekonomskog uređenja i civilizacije koje čine socijalizam izlišnim, prevladanim ili makar odgođenim.

Zajedničke karakteristike navedenih teorija:

a)      nehistorijske su – pripisuju društvu samo jedan završni „oblik“, “kraj povijesti“ (ukoliko misle na društvo klasnog antagonizma, naučno se može prihvatiti da je kapitalizam “završni oblik“ klasno–eksploatatorskog antagonizma;

b)      nenaučne – jer socijalizam shvaćaju kao statičnu i jedinstvenu formu;

c)      ideološke – jer prikrivaju sve veće socijalno-ekonomske razlike između posredničko-menadžerske klase i stvaralaca materijalnih i duhovnih dobara, zbog otuđenosti sredstava i proizvoda rada od proizvođača i društvene organizacije od čovjeka;

d)     nesuvremene – jer podcjenjuju sve veću opasnost od sebičnosti i usamljenosti čovjeka i dezintegracije društva koje izaziva svojim nehumanim stranama tehnička sredina.

S toga je razumljivo što suvremeni društveni procesi u globalnom smislu stvaraju socijalističku historiju svijeta prosto zato što socijalizam nije samo jedan od osnovnih historijskih alternativa društveno-ekonomskoj i idejno-moralnoj stagnaciji koju neminovno proizvodi kapitalizam, već i alternativa koju u osnovi objektivno rađa proces socijalističkog samoupravljanja, podruštvljavanje i oslobađanje rada koji stvara uvjete novoj, višoj ljudskoj civilizaciji.

Ideja i problemi

Ideja samoupravljanja nastala je u moderno doba  zajedno s idejom socijalizma i ostaje historijski neodvojiva od problematike socijalizma. Ideja o sudjelovanju radnika ili društvenih grupa u upravljanju ili najšire u samoupravljanju, historijski gledano, stara je koliko i radnički pokret. Zato se može tvrditi da je ideja o samoupravljanju bila pratilac (u ovom ili onom obliku) socijalističke misli od njenog nastanka.

Samoupravljanje kao izraz već sam po sebi pokazuje da se oni na koje se odnosi  ili koji ga primjenjuju nalaze u položaju da sami sobom upravljaju umjesto da su podčinjeni  zapovjestima nekoga drugoga ili pravilima (zakonima) koje taj drugi donosi, a da ih ne pita  ili bez njihovog učešća, odnosno suglasnosti .Kaže se za čovjeka da je autonoman (samoupravan) ako je, prije svega u moralnom smislu, nekorumpiran, sposoban i odlučan da slijedi svoj razum i etiku i da samostalno iznosi svoja mišljenja, zauzima stavove i određuje svoje ponašanje onoliko koliko zavisi od njegove volje, a ne od vanjske prisile .Pretpostavka je naravno da je čovjek zreo i razuman pa da će takva biti i mišljenja koja će iznositi, odnosno ponašanja koja će ispoljavati. Za ličnost za koju kažemo da je autonomna pretpostavljamo i da je ne samo pravno i poslovno sposobna, nego i politički, ljudski pa i ekonomski samostalna, tj. da ne ovisi od nekoga drugoga, da se može smatrati samostalnim čovjekom – da je slobodan.

Samoupravljanje u jednom najopćijem smislu predstavlja sinonim za neposrednu demokraciju, za demokratsko i neposredno učešće u usmjeravanju, odlučivanju o poslovima užih i širih teritorijalnih, radnih, profesionalnih interesnih zajednica – odnosi se na zajednicu življenja ili rada kao i na druge zajednice, dobrovoljna udruženja i organizacije.

Položaj radnika proizvođača, tehničara i inženjera svih vrsta u modernoj industriji objektivno je takav da rad na traci ili u birokratskoj mašineriji osakaćuje čovjekovu ličnost. Nije se modernizacijom izmijenio onaj položaj za koji se nekada govorilo da je čovjek obični šrafić „dodatak mašini“. Zato će se permanentno postavljati problem da se promijeni takav položaj radnika pa će ideja samoupravljanja biti uvijek nanovo pokretana.

Mnoštvo problema s kojima će se samoupravljanje suočavati oduzima privlačnost ovakvim projektima. To, su prije svega, nedostatak sistema motivacije koja pokazuje slabosti kao i kod svakog kolektivističkog pothvata. Druga grupa problema odnosi se na miješanje šire političke zajednice, države, koja to miješanje, odnosno dominaciju, lakše postiže pri bezličnom kolektivizmu nego pod uslovima kad se točno znaju subjekti prava svojine i kada su oni nosioci izvjesnih prava i obaveza.

Pitanje proširene reprodukcije akumulacije jedno je od slabih strana ovog sistema. Svako odvajanje u te svrhe pogađa neposredne i dnevne interese radnika, a ulaganje u „budućnost“ može pri takvom sistemu, koji je u osnovi politički, biti prilično neizvjesno.

Ako se samoupravljanje pruži organizacijama koje imaju prirodni ili političkim, odnosno pravnim sredstvima, uspostavljeni monopol tada se samoupravna organizacija može javiti kao subjekt koji iskorištava ili čak ucjenjuje čitavo društvo.

Ako samoupravljanje ostane samo na nivou poduzeća tada njegovo političko okruženje, prije ili kasnije, uspostavlja svoju dominaciju. Ako se pokuša ostvariti utjecaj korporacija na političko predstavništvo, tada se umanjuje uloga građanina kao nezaobilaznog elementa demokracije. Uspostavljanje neke vrste ekonomskog, profesionalnog ili socijalnog predstavništva nije ideja koju treba bez ispitivanja odbaciti u svjetlosti nedostataka sistema političkog predstavljanja, ali i prenaglašavanje te uloge odvodi nas u korporativizam ili autoritarizam.

Menadžerstvo kao važan element moderne privrede i industrije podcjenjivan je u samoupravnoj teoriji i ustanovama. Nije shvaćeno da uspjesi velikih korporacija zahtijevaju hitna reagiranja veoma upućenih ili talentiranih i školovanih menadžera koji moraju preuzimati rizik i biti motivirani ili profitom ili statusnim razlozima. Koliko menadžeri ograničavaju samoupravljače s jedne strane toliko, s druge strane, u praksi i jedne i druge može ograničavati sindikat.

Neki teoretičari samoupravljanja smatraju da sindikat mora stalno igrati ulogu „oporbe u industriji“ u odnosu na menadžment.

Jedan od najačih činilaca motivacije samoupravljača bio bi da se oni učine akcionarima, dioničarima poduzeća u kojima rade. I to, međutim, ima i slabih strana jer zašto radnik ne bi ulagao u neko drugo poduzeće koje, po njegovoj ocjeni, ima više perspektive nego ono u kojem on radi i shvaća da se njime ne upravlja domaćinski. Sistem dioničarske svojine ne trpi takva organizacija koja bi bila nužna da se radnici učine dioničarima poduzeća u kojima rade.

Svejedno, u tome je jedna od najjačih motivacija (samoupravljača –akcionara).u eventualnim samoupravnim poduzećima. Time bi se promijenio isto tako neekonomski i nefunkcionalni sustav po kome svaki zaposleni ima potpuno isti glas kao i svaki drugi mada se zna da čitava poduzeća  žive od doprinosa nekolicine svojih članova dok su ostali samo oni koji se lako mogu zamijeniti drugima, a da to posebno ne ošteti uspjeh poduzeća. Duh uravnilovke može u određenim uvjetima imati čak neko etičko opravdanje, ali on razara motivaciju, efikasnost privredne organizacije i privrede u cjelini.

Možda ni jedna sumnja ili prigovor protiv samoupravljanja nisu bila tako često isticana koliko oni da ako samoupravljači dobiju vlast da odlučuju o raspodjeli, a to znači i o svojim primanjima, oni se neće moći „suzdržati da pojedu i akumulaciju i osnovni kapital“. Ovaj se problem može riješiti određenim pravilima i uravnoteženjem prava i obaveza, mada ona ustvari pojačavaju birokraciju i tehnokraciju kojih se ni jedno veliko i moderno poduzeće ne može ne samo osloboditi, nego ni lišiti njihovih usluga.

Bilo je pokušaja da se samoupravljanje koncipira i eventualno ostvari kao integralni sistem, tj. da se sva samoupravna poduzeća integriraju u jedan sistem koji bi se vjerojatno završavao jednim političkim ili ekonomskim parlamentom ili vijećem – nacionalnim radničkim savjetom. Ako bi se ostvarila ovakva ideja, neizbježno bi značilo uvođenje jednog autoritarnog i potencijalno totalitarnog sistema. Isto tako, svaki samoupravni oblik mora biti poštovan, uvažavan i vrednovan kao jedna mogućnost, alternativa, a ne obaveza koja se ostvaruje kao uniformnost. Drugim riječima, samo u okvirima mješovite privrede i  pluralističkog društva mogućno je da neko samoupravno poduzeće djeluje kao oaza ekonomske demokracije. U suprotnom se pretvara u beočug autoritarizma, u instrument da se u političkim ciljevima čovjek kontrolira na mjestu na kome stječe sredstva za život.

Sve u svemu, s mnoštvo problema, samoupravljanje ostaje jedna velika i podsticajna ideja koja će pokretati ljude i koji će je u nekim oblicima permanentno pokušavati i ostvariti. Baš kao što pokušavaju da i u društvu i državi izbore svoj status građanina koji učestvuje u procesu demokratskog odlučivanja. Čovjekova društvena i poduzetnička priroda vući će ga uvijek ka takvim, tj. samoupravnim pothvatima, a njegova egoistična priroda otežavat će ili onemogućavati da se ti pothvati ikada ostvare onako idealno kao što se zamišlja. U doglednoj budućnosti realni su izgledi da se pomoću različitih oblika participacije i djelovanjem sindikata  prakticira ograničeno, a u izvjesnim zadružnim i dioničarskim poduzećima i ustanovama s tradicionalnom samoupravom i potpunije samoupravljanje.

doc. dr. političkih nauka

Pavle Vukčević