Prije točno tri četvrtine stoljeća, narodi Jugoslavije na poziv Komunističke partije započeli su s organiziranim otporom njemačkom, talijanskom, bugarskom i mađarskom okupatoru te domaćim izdajnicima. Tijekom zadnjih četvrt stoljeća, mnogo je učinjeno na dezavuiranju najsvjetlijih stranica u povijesti ovih naroda premda su i socijalističke vlasti, uglavnom zbog dnevnopolitičkih razloga, odgovorne za nemali broj iskrivljavanja i prešućivanja tog dijela naše povijesti.

Nakon povijesnog „NE!“ pristupanju Trojnom paktu i agresije Sila osovine, Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je poslije dvanaest dana otpora, no ne samo zbog unutarnjih slabosti i izdaje dijela oficirstva, kako je isticala jugoslavenska historiografija, već i zbog flagrantnog kršenja međunarodno preuzetih obaveza od strane Bugarske i Mađarske, koje su dozvolile prolazak njemačke vojske preko svojih teritorija.

Nakon komadanja zemlje, na njenom većem dijelu stvorena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska koja je odmah nakon uspostave kao jednu od prvih mjera donijela odluku o, pod prijetnjom smrću, oduzimanju vojničkog oružja od stanovništva. Naredbi se povinovalo i cjelokupno srpsko stanovništvo od Banije do Istočne Hercegovine za što je platilo ogromnim žrtvama nakon početka, ničim izazvanog, ustaškog terora. Na teror je srpsko stanovništvo odgovorilo spontanim otporom u kojem su ustanici bili naoružani sjekirama, poljoprivrednim alatom i ponekom lovačkom puškom. Za vojničku pušku, bogatiji pojedinci bili su spremni prodati tada vrlo skupocjen par volova.

U očekivanju neminovnog napada Njemačke i njenih satelita na Sovjetski Savez, komunisti su jedini u zemlji još tijekom „Aprilskog rata“ pristupili organiziranom prikupljanju oružja i njegovom tajnom skladištenju. Tako se i desila sinergija dobro naoružanih sisačkih komunista koji su se 22 lipnja 1941. godine sklonili u šumu kod Brezovice, ovdje se ne može govoriti o ustanku, i već pobunjenih banijskih Srba. No, tek je nakon poziva rukovodstva KPJ u zemlji započeo organizirani otpor okupatoru i njihovim slugama. Započeo je, istovremeno, i proces diferencijacije unutar nacionalnih korpusa. U srpskom su partizani vrlo brzo došli u sukob s četnicima, zbog njihovih osvetničkih pohoda protiv hrvatskog i muslimanskog civilnog stanovništva, dok su pod pritiskom Nijemaca ideološki istomišljenici, ustaše i četnici, započeli s postupnim približavanjem koje je okrunjeno u svibnju 1942. godine sporazumom o zajedničkoj borbi protiv partizana. Otada pa do kraja rata, te su dvije ideološke paravojske ostvarivale odličnu suradnju dok su mnogi oficiri obiju formacija posjedovali dvostruke vojne činove – ustaške i četničke.

Premda su se na čelu ustanka diljem zemlje našli relativno malobrojni, no idejno nepokolebljivi komunisti, ustanak je vrlo brzo poprimio općenarodni karakter. Postao je ono što je jedino i mogao biti – narodnooslobodilački pokret. Titova je zasluga što je uspio na vrijeme prepoznati nužnost takvog pristupa čime je, u suštini, implementirao narodnofrontovsku politiku borbe protiv ekspanzije fašizma u Evropi koju je, i pored otpora dogmatskih frakcija u Kominterni, uspjelo nametnuti sovjetsko rukovodstvo. Partizanski su rukovodioci upornim i strpljivim radom, kao i vlastitim primjerom, na svoju stranu uspijevali privući sve veći broj neodlučnih građana zemlje. Na taj način je naš narodnooslobodilački pokret za manje od četiri godine postao ravnopravan član antihitlerovske koalicije koji je držao dio južnog krila fronta od Italije do Mađarske.

Pobjednička partizanska vojska suštinski se razlikovala od uobičajenih pobjedničkih vojski u povijesti čovječanstva. Kažnjavanje dijela kolaboracionista nije se proširilo na njihove obitelji, osobito ne na djecu. Djeca pobjednika i poraženih već su četiri mjeseca nakon završetka rata zajedno sjedila u školskim klupama s istim izgledima za uspjeh u životu. Partizanski komandanti nisu postali velmože na tuđim imanjima, niti su živjeli na tuđoj muci. Pripadnici pobjedničke vojske, zdravi ili bolesni, puške su zamijenili krampovima i lopatama i krenuli u obnovu spaljene zemlje koju su iza sebe ostavili nacifašistički okupatori i njihove sluge.

Pobjeda u ratu predstavljala je dokaz da su naši narodi sposobni vojno poraziti Nijemce dok su poslijeratna obnova i izgradnja pokazali da su u stanju prevladati višedecenijsku tehničku zaostalost za razvijenim zapadnim zemljama. Upravo je taj segment narodnooslobodilačkog rata i poraća bio meta antisocijalističkih, antipatriotskih i anticivilizacijskih snaga u našem društvu. Socijalističke vlasti, njen značajan dio, dozvolile su da se podcjenjivački i s podsmjehom govori o našoj narodnooslobodilačkoj borbi, o našoj industriji i znanosti, o našoj autohtonoj kulturi. Pod krinkom antistaljinizma, jugoslavenska humanistička inteligencija vodila je, uz blagoslov velikog dijela državnog i partijskog rukovodstva, prostačku antisocijalističku kampanju. Za bujanje tog dijela antisocijalističke histerije najveću odgovornost snosi Tito koji je iz prve ruke bio upoznat s korijenima staljinizma i njegove pojave kao nužnosti povijesnog trenutka Sovjetskog Saveza i međunarodnog radničkog pokreta tridesetih godina XX. stoljeća.

Tek su procesi u zadnjih četvrt stoljeća razotkrili genezu korozijskih procesa koji su doveli do poništavanja svih tekovina NOB-a. U Hrvatskoj je Udruženje boraca narodnooslobodilačkog rata preimenovano u Savez antifašističkih boraca i antifašista, SABA. Na taj je način suština našeg pokreta reducirana na antifašizam, na puko negiranje fašizma, točnije nekih njegovih manifestacija, bez ikakvog stvaralačkog sadržaja. Stoga ne treba čuditi da je on dobio usko nacionalistički i formalni karakter te je, objektivno govoreći, postao sluga svojim nominalnim protivnicima. To je predstavljalo kulminaciju višedecenijske politike podilaženja i potkupljivanja dijela populacije, osobito u Sloveniji i Hrvatskoj. S druge strane, primjeri mnogih ratnih antifašista pokazuju da su se ti ljudi u antifašističkom pokretu našli tek nakon što su shvatili da su privilegirana mjesta kod fašista već zauzeta. Takvi ljudi nikad nisu bili u stanju razumjeti emancipacijsku bit narodnooslobodilačkog pokreta.

Danas živimo u društvu u kome se borci za slobodu naroda proglašavaju izdajnicima dok se patriotima smatraju ljudi koji ponosno ističu da pripadamo „njemačkom geostrateškom prostoru“. Naš zadnji boravak u tom prostoru koštao nas je bratoubilačkog rata i potpunog podređivanja našeg privrednog i kulturnog života interesima uske kaste unutar njemačke nacije. I onda, kao i danas, morali smo u novcu i u krvi plaćati pripadnost „obrambenom savezu“. I danas, kao i prije 75 godina, privilegirana mjesta kod domaćih izdajnika su zauzeta te su praktički postala feudalna lena. I danas, kao i onda, najvećem dijelu naroda uskraćeno je osnovno sredstvo za borbu za njegovu emancipaciju – znanje. I danas, kao prije 75 godina, društvom vladaju tupa sebičnost i prostakluk. No danas, kad su uvelike sazreli uvjeti za stvaranje novog emancipacijskog pokreta, mi nemamo avangardu, nemamo Partiju koja bi stala na čelo nove revolucije – revolucije koja predstavlja pitanje opstanka ovog i drugih, prije svega istočnoevropskih, naroda.

Azur Sejdić