U Puli je u srijedu 18. svibnja o.g., u 91-oj godini života, preminuo Živojin Radenković – Žika, jedan od osnivača Društva „Josip Broz Tito“ u Puli i Socijalističke radničke partije Hrvatske.
Živojin je rođen 1925. godine u selu Strelcu kod Babušnice, nedaleko bugarske granice i Parka prirode Stara Planina.
1943. godine stupa u NOB gdje kao borac u jedinicama NOV Jugoslavije učestvuje u završnim operacijama za oslobođenje zemlje, goneći domaće izdajnike, s kojima je borba trajala još punih tjedan dana nakon kapitulacije njihovih saveznika i nalogodavaca, okupatorskih nacističkih jedinica.
Nakon oslobođenja, Živojin zbog svoje skromnosti odbija mogućnost odlaska na vojnu akademiju u Sovjetski Savez i gradnju vlastite karijere, ali ostaje mobiliziran u redovima JNA, izrazivši, na njemu svojstven način, opredjeljenje da brani tekovine izborene u NOB-u.
Vojnu službu započinje na aerodromu u Kovinu. Tu upoznaje svoju buduću suprugu Milku s kojom zasniva brak 1950. godine. U braku dobivaju troje djece od kojih jedno gube u najranijoj životnoj dobi.
Sljedeće službovanje mu je na aerodromu u Ljubljani, a 1953. godine biva prekomandiran u Pulu gdje završava Višu ekonomsku školu. Do umirovljenja 1975. godine, službuje na vojnom aerodromu u tehničkoj službi.
Njegova pregnuća nisu ostala nezapažena pa je tako za svoje zasluge i doprinos odlikovan:
– Ordenom za vojne zasluge sa srebrnim mačevima.
– Medaljom za vojne zasluge
– Medaljom zasluge za narod, 2 puta
– Medaljom za 10. godišnjicu Jugoslavenske Narodne Armije.
Tektonski politički procesi 90-ih koji ruše sve one vrijednosti u čijem stvaranju je i Živojin dao svoj doprinos izgrađujući život dostojan čovjeka, potresli su i njega, ali ga nisu pokolebali niti poljuljali u uvjerenjima koje je gajio od najranije mladosti. Duboko svjestan o potrebi prevazilaženja nastale situacije, a u novonastalim okolnostima, prilikom konfrontacije s pripadnicima suprotnog svjetonazora ispoljavao je vrhunsku nepokolebljivost, korištenje argumenata i zadivljujuću razinu hrabrosti u vremenima i situacijama kad je to moglo biti za njega pogibeljno.
Vjeran opredjeljenjima kojima je pripadao cijelog života, nakon što je Savez komunista izdao svoju povijesnu ulogu i svoj klasni identitet odbacivši dva od tri noseća stupa, socijalizam kao društveno uređenje i Jugoslavenstvo kao državno, zadržavši samo antifašistički identitet transformiravši se u klasičnu socijaldemokratsku političku organizaciju građanske provenijencije, napušta stranku koja više ne zastupa vrijednosni model kojemu on pripada i pristupa novoosnovanom Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju u kojemu je bio vrlo aktivan.
Sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, s ostalim svojim drugovima radi na iznalaženju rješenja za formiranje političkog subjekta eksplicitno klasno profiliranog koji bi udovoljavao novonastalim kriterijima legalnosti, što je postignuto osnivanjem Socijalističke radničke partije u čijem je stvaranju aktivno učestvovao. S neskrivenim entuzijazmom uključio se u aktivnosti koje su prethodile osnivanju ogranka Društva „Josip Broz Tito“ u Puli.
Živojin Radenković je poticao iz skromne sredine i tu skromnost je zadržao do samog kraja svog osebujnog života. Bio je obdaren posebnim, danas toliko potrebnim, prirodnim osjećajem za poštenje i pravdu. Njegovi ideali nadvisivali su u njemu negativne emocije. Zato on nije poznavao osjećaj malodušnosti, straha, razočaranja i odustajanja. Živo i uvjerljivo emitirao je optimizam. I u svojim poznim godinama, davao je snagu mnogo mlađima i fizičko jačima, a njegove inače principijelne i revolucionarne zahtjeve, argumentacija i beskompromisnost činile su uvjerljivima i prihvatljivima tako da bi sa svojim originalnim stavovima, promišljanjem života i upornošću, mogao biti uzor i mnogo mlađim generacijama. Stoga nam je čast što smo ga imali u našim redovima.
Slava i hvala Živojinu Radenkoviću!