Socijalistička radnička partija Hrvatske

Predsjedništvo gradske organizacije Zagreb

Tratinska 27/1 Zagreb

Tel/fax 01 58 07 654

e-mail: srptratinska@gmail.com

Zagreb 1. 1. 2016.

ODGOVOR  KOLUMNISTU VEČERNJEG LISTA NA LAŽI I UVREDE SVIH POŠTENIH GRAĐANA BIVŠEG SISTEMA – UREDNO JE POSLAN – OBJAVE NEMA  NITI JE OČEKUJEMO

VEČERNJI LIST

vecernji@vecernji.hr

TRAGOM ISTINE

PARDON ZVONIMIRE

U Vašem listu 19. prosinca 2015. u rubrici „Bez pardona“, kolumnist Zvonimir Despot pod naslovom „I prije 90-ih krao je tko je mogao i direktori i radnici“ iznio je niz neistina. Klevećući tadašnji sistem, grubo je oklevetao svakog žitelja tadašnjeg sistema. Ističući da je sve bilo društveno vlasništvo, drugim riječima ničije, da nije bilo nikakve odgovornosti, nego je svatko gledao kako će strpati u svoj džep jer je bilo uvriježeno mišljenje da je sve to „naše“. Ističe da je to i dio mentaliteta, mediteranskog i balkanskog, gdje je takvo ponašanje uvriježeno kao i korupcija i tome slično, a da se na taj mentalitet nakalemio još komunizam/ socijalizam pa smo dobili krajnje nakaradno ponašanje i nakaradnu državu s nakaradnim sustavom. Odmah da kažemo: ako se vaš kolumnist, njegovi i netko od tih koji propuštaju ovakve članke u onom sistemu tako ponašao, mi nismo – ni onda, ni sada.

Autor članka podastire kao primjer jednog direktora (po običaju naših glasila) ne navodeći ime i prezime, kojeg je izvukao iz tadašnje štampe, kako je nenavedenu firmu doveo programirano pred stečaj. Tu je tvrtku preuzela tadašnja velika građevinska firma s poslovima na Istoku, a taj direktor je dobio mjesto pomoćnika glavnog direktora za inozemstvo te za  jedan ugovoreni posao u Rusiji uzeo proviziju i kupio apartman na moru. Kralo se i da se osveti državi, sustavu, partiji. Motiva je bilo više, ali je zajedničko bilo svima da je to bila država kradljivaca i lopovluka. Kažnjavani su samo neki, ističe autor članka.

U spornom članku ističe se: “Kako i kome može pasti na pamet pričati i pisati da se počelo krasti s Franjom Tuđmanom, da je samo HDZ pokrao državu, da se sve svodi samo na ratno profiterstvo i privatizacijsku pljačku“.

Ne znamo cilj ovog članka nabacanih laži i blata na bivši društveno-politički sistem i cjelokupni narod koji je u njemu radio, gradio i bolje, dapače, puno bolje živio. To uostalom potvrđuje stvarna žrtva onog sistema: Marko Veselica, koji je ustvrdio da je bolje bilo u komunizmu nego sada (V. list 9. 11. 2003.).

To potvrđuju i svi pokazatelji ostavljeni prilikom dostojanstvene predaje vlasti. Evo samo nekih:

Banke su predane i bile su likvidne u onoj državi. Napravljen je manjak od 87 milijardi kuna. Sanirane su, a potom prodane za jednogodišnju otplatu podignutog zajma za sanaciju (izjava Saborskog delegata HDZ gospodina Marića na HTV 1).

Da je napravljen manjak od 87 apartmana, Despote, bilo bi puno. I nije samo to najgore. Te banke „sišu“ naš kapital i iznose u svoje zemlje – razvijaju svoju privredu. Zamisli, tu nema krađe. Otuđivanje našeg kapitala je legalizirano, a Hrvatska ostaje godišnje bez 17 milijardi kuna kapitala građana i svoje privrede. U 20 godina to je blizu 340 milijardi  kuna. Previše je to i za jednu Ameriku, a kamoli za državu s 4 milijuna stanovnika.

Mirovinski fondovi imali su zalihe na računima za isplatu 6 mirovina umirovljenicima s tendencijom stalnog povećanja jer se omjer radnik:umirovljenik kretao između 2,83 do 3,5 naspram 1 u korist zaposlenih radnika. Koliki je sada? U 2014. godini bio je 1,13:1. U onoj državi „lopova i kradljivaca“ bilo je cca 462.000 umirovljenika, a 2008. god. u RH bilo je 1.114.510 umirovljenika (otkud i zašto to povećanje umirovljenika treba odgovoriti struka, a ne politika koja je to proizvela). U punu mirovinu se išlo sa 60 godina muškarci, a žene s 55 godina. U prijevremenu mirovinu su muškarci išli s 55 godina, a žene s 50 godina. Puna mirovina je iznosila 85% plaće najboljeg desetogodišnjeg prosjeka u nizu. Kakvo je stanje sada u odnosu na onda? Udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći u onoj, po vašem kolumnisti, „nakaradnoj državi“ bio je 75,3%, a u ovoj (za neke „lijepoj našoj“, za ostale „jadnoj našoj“) je 39%. U onom sistemu mirovina je rasla rastom plaće radnika.

U onoj, Socijalističkoj Republici Hrvatskoj radilo je 1.618.204 radnika sa čvrstom garancijom radnog mjesta i osobnog dohotka. Dohodak je bio mjerilo rada; nisu bile određene plaće po državnom organu pa tada direktor-menadžer nije mogao imati i po 800.000 kn plaće i to neovisno kako mu poduzeće posluje – dijelio je zajedničku sudbinu uspjeha i neuspjeha poduzeća s radnicima. Kod raskida radnog odnosa nije bilo otpremnine. Danas menadžer dobiva bogatstvo, a radnik ne može dobiti svoju zarađenu plaću. Uvođena je analitička procjena svakog radnog mjesta i na njemu svakog radnog zadatka, s ciljem eliminacije viška radne snage. Višak radnika se nije otpuštao, već su vršene prekvalifikacije i dokvalifikacije radnika uz planiranje povećanja posla i povećanja bruto produkta poduzeća. Minimalni osobni dohodak je bio toliki da se od njega moglo pristojno živjeti. Kod odlaska u mirovinu jednako su dobivali i radnik i menadžer-direktor: otpremninu u visini 3 prosječne plaće grada ili republike.

Imali su ti radnici sedmosatne radne dane u tjednu s pravom preraspodjele (koliki im je radni dan danas?), državnih blagdana više nego danas, godišnje odmore duže nego danas. Težilo se prema smanjenju radnog vremena na radni dan od 6 sati. Ono što uvode neke skandinavske zemlje, to smo imali mi prije 25 godina.

Predali su ti „komunisti“ privredu, koja je u nekim granama prednjačila u svijetu, a velik dio se ravnopravno nosio na otvorenom svjetskom tržištu (graditeljstvo je radilo diljem jugoslavenskih prostora, Azije, Bliskog Istoka, Afrike pa čak i u razvijenoj Zapadnoj Njemačkoj). Pitam te koliko: je zapošljavalo radnika onda, a koliko sada? Brodogradnja nam je bila 3. u svijetu, neka poduzeća su bila, po tehnološkim dostignućima, među prvima u svijetu: primjer „Nikole Tesle“ koji je ispred  „Ericssona“ vladao tržištem tadašnjeg SSSR-a i Kine. Imao je 7.500 tisuća radnika, od toga 500 inženjera u razvoju. Što radi sada? Kojom se proizvodnjom bavi? Koliko radnika ima i drži li tada osvojena tržišta? Jedno znam: da je prodan konkurentskoj firmi, „Ericssonu“, a 1990. g. on je mogao kupiti „Ericsson“ i da je imao „Ericssonovu“ upravu do zadnjeg komada proizvedene centrale. Tvornica alatnih strojeva „Prvomajska“ je bila druga u Evropi. Izvozila je alatne strojeve na otvoreno tržište širom svijeta. Takve su bile i Tvornica parnih kotlova, Bratstvo i mnoge druge. Gdje su sada? Tvornica „Rade Končar“ po veličini bila je 111. firma u svijetu. Da, Hrvatska s 4,5 milijuna stanovnika imala je takav industrijski gigant, ali je imala i vlastiti razvoj u kojem je radilo 1.100 inženjera i ukupno 26.000 radnika + 6.000 po drugim Republikama i predstavništvima. Koliko ima sada i što proizvodi? Auto-industriju smo imali da je pokrivala naše potrebe.

Tvornica autobusa Zagreb je imala 1.300 radnika – prodana je za 4,5 milijuna maraka, a dvije godine prije izvršena je kompletna rekonstrukcija i samo termolakirnica je uvezena iz Njemačke za 17,5 milijuna maraka. Njezin rad je zaustavljen primanjem polovnih autobusa sa Zapada (prvenstveno Njemačke) i darivanjem auto-prijevoznim poduzećima. Stala je prodaja autobusa TAZ, a ubrzo i proizvodnja. Slično se desilo s „Auto Dubravom“ koja je radila nadogradnje buseva i kombi vozila, a zapošljavala je više od 800 radnika . Nestala je na sličan način i zagrebačka „Zastava auto“ koja je sklapala Fiat 132 – vozilo u rangu klase Mercedesa. I tu je radilo više od pet stotina radnika. Kada se tom broju pridodaju kooperanti, perfidnim zapadnim uništenjem auto industrije nestalo je više od 5.500 radnih mjesta. Na tim prostorima su strane trgovine, servisi stranih vozila ili skladišta. I dok je tadašnji predsjednik RH javno poručivao da smo mala zemlja za proizvodnju autobusa, da nam je dovoljna poljoprivreda i turizam, druge zemlje su razvijale svoje industrijske potencijale. Hrvatska je izgubila svoju auto-industriju, naivno, primanjem besplatnih poklona – ne shvaćajući cilj poklona (Čuvaj se Danajaca kada ti darove nose!), ali je zato primorana uvoziti 840 i više autobusa i na tisuće osobnih, teretnih i poluteretnih vozila godišnje. Za napomenuti je da su tadašnji stručnjaci Tvornice autobusa Zagreb, po uzoru na našu tvornicu, napravili i pustili u rad takve tvornice u Egiptu i Čileu. Rumunjska, čijem smo se, u onom vremenu, osobnom vozilu smijali, danas zapošljava 200.000 radnika u toj auto-industriji i ostvaruje veći prihod od 18 milijardi € godišnje – dakle, dva puta više od naše glavne privredne grane djelatnosti za koju nas je bivši predsjednik opredijelio, a koja 25 godina poslije mirne predaje vlasti ima cca 20.000 ležaja manje nego 1990. god. (izjava Nike Bulića na sarajevskoj Al Jazeeri). Nedavno „Večernji list“ (13. prosinca 2015.) objavljuje poruku slovačkog predsjednika Andreja Kiske da ih poučimo o turizmu, a da će oni nas o autoindustriji. Da se našalim: pošaljimo im te stručnjake koji nam u 25 godina umanjiše broj kreveta u turizmu za 20.000, a oni nama ne trebaju davati pouku o autoindustriji: mi smo to uništenje doktorirali. Kompletno uništenje industrije sveli smo na 6% u odnosu na 1990. godinu i sada kad jedan privatnik otvori, primjera radi, proizvodnju registarskih pločica, hvalimo se kako nam je ta grana privrede u porastu.

Predali su ti „komunisti“ HDZ-u i ostalim vladarima u Saboru vlast dostojanstveno poslije gubitaka izbora i izdaje postojećeg rukovodnog kadra koji je partiju pretvorio u Stranku demokratskih promjena. Predali su oni Socijalističku Republiku Hrvatsku sa svim pokazateljima srednje razvijene evropske zemlje, s prosječnim godišnjim rastom BDP od 4% u njihovih 45 godina vladanja; godišnja stopa rasta industrijske proizvodnje iznosila je 6,2% (što je Hrvatsku svrstavalo u visoko razvijene industrijske zemlje), a industrija je postala dominantna u strukturi ukupne proizvodnje (Jakov Sirotković: Hrvatsko gospodarstvo 1996. godine). Zagreb je bio najveći industrijski centar Jugoistočne Evrope i male Azije. Zemlja je bila s takvim međunarodnim ugledom da je tadašnji pasoš bio najcjenjeniji u svijetu. Socijalno-zdravstveni sustav smo imali najbolji u svijetu, s besplatnim zdravstvom i školstvom. Predali su oni Hrvatsku kao nisko zaduženu zemlju, solventnu zemlju s ukupnim dugom 3,4 milijarde dolara; od toga su ovi „vladari“ dobili povrat 700 milijuna dolara u zlatu koje je bivša Jugoslavija deponirala u Švicarske banke pripremajući se na konvertibilnost dinara. Isto je prodano za polovičnu cijenu, a danas mu je vrijednost veća od milijardu dolara. Nisu to radnici, o kojima autor članka piše, pokrali, ali je otuđena stečena njihova„muka“.

U toj, po autoru članka, državi kradljivaca i lopova izgrađeno je 898.484 stanova (u periodu od 1953. do 1990. g.) i 637 radničkih odmarališta sa 76.000 ležajeva (danas nema ni jednog odmarališta niti kreveta). Ti stanovi i odmarališta rađeni su iz dohodaka radnika i nikako nisu mogli biti predmetom nikakve „pretvorbe“, niti državnog  prisvajanja pa potom prodaje. Oni su neotuđivo pravo radničke klase Hrvatske kao što je i neotuđivo pravo svih žitelja Hrvatske društveno vlasništvo.

Ono nije moglo biti od strane države oduzeto (konfiscirano) bez referendumskog izjašnjavanja svakog žitelja Republike Hrvatske s navršenih 16 godina (ne i dijaspore – jer ona u stvaranju društvenog bogatstva nije učestvovala) jer je u onoj „državi rada“ pravo na rad imao svaki građanin s navršenih 16 godina pa je time i bio učesnik stvaranja onog što mu je doslovno oteto ili prisilno prisvojeno.

Turizam nam danas predstavlja glavnu granu djelatnosti. U 2014. godini ostvareno je 66,1 milijun noćenja, a u toj, po autoru članka, „nakaradnoj komunističkoj tvorevini“, 1987. godine ostvareno je 68,1 milijun noćenja tj. 2 milijuna više, a bio je jedna od sporednih grana djelatnosti. Od toga je bilo 33% domaćih gostiju, a u 2014. g. svega 8%, što ukazuje na to da je more bilo naše. Čije je sada kad naši ribarski brodovi moraju stajati jer su ispunili Evropsku kvotu ulova, a talijanski love ribu u našem moru i prodaju je nama!?

Kada autor izvlači iz tih godina slučajeve lopovluka, kojeg je bez sumnje bilo, zaboravlja jedno: da na svijetu nema zemlje bez popova i lopova. Bitno je da država zakonima i zakonskim sankcijama, uz pomoć  policije, sudstva i državne administracije, stanje drži pod kontrolom; da su lopovi u zatvorima, a pošteni građani na slobodi. Da se našalim: „ako se prije 90-ih kralo, al’ se i narodu dalo“, „sad se krade, al’ narodu se ne dade“.

U zemlji se držao red s 9.000 do 11.000 policajaca. Danas to ne uspijevamo s 20.000 policajaca.

I u onom vremenu, protivnici onog sistema govorili su da je naš sistem potrošen. I onda i sada stojimo na stanovištu: socijalistički radnički samoupravni sistem je društveni proces koji je u onom vremenu trebalo nadograđivati, a ono što se pokazalo lošim – mijenjati. Ne mijenjati sistem – koji je Hrvatsku po stopi razvoja doveo na 3 mjesto u svijetu (Slovenija je bila 1.). Ta Socijalistička Republika Hrvatska bila je visoko pozicionirana industrijska zemlja u svijetu. Zemlja u kojoj se plaćao rad, a ne, kao danas, nerad (slučaj saborskih zastupnika: dovoljno je da je izabran – prima plaću iako ne dolazi na sjednice i nikome ne odgovara što je izigrao svoje biračko tijelo i još ostvaruje pravo na povlaštenu mirovinu; dobar neki sistem).

U tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 95% stanovništva činilo je srednju klasu. Danas srednje klase gotovo nema, a ona nosi razvoj društva.

Nažalost, u nadi promjena na bolje, taj radnik je dao svoju vlast u ruke onima koji ga izvlastiše i baciše s pozicije upravljača tvornicom, državom i društvom u najamni odnos, bez garancije da će dobiti ikakvu plaću za svoj rad.

Poništeno je 45 godina njegovog razvoja države i društva kao da baš ništa nije valjalo. Konfiscirano je društveno vlasništvo, razdijeljeno, rasprodano u bescjenje domaćim i stranim „šakalima“ koji gledaju svoje, a ne narodne interese. Radnici su naprosto izdani, a ideolozi bivše partije danas su i krajnji desničari.

Kada autor spornog članka spominje toga „direktora lopova“ koji je upropastio to poduzeće upravo je dao priliku da se usporedi onaj sistem, koji je imao višestruku kontrolu i unutar poduzeća i van poduzeća i državne kontrolne službe i organe, s ovim sistemom i dođe se do približno točnog odnosa – tamo taj jedan – jedno poduzeće, ovdje jedan (Kutle) – 167 poduzeća.

Pod privatizacijom nastala je povijesna pljačka društvene imovine kroz koju se odvio proces prvobitne akumulacije kapitala i stvorio mali broj bogatih, a istovremeno uništio sloj srednjeg staleža koji nosi razvoj nekog društva. Privreda je uništena i dovedena u stanje u kojoj treba obrtna sredstva kojih u našoj zemlji nema.

Hrvatska je danas potrošačka zemlja s visokom stopom nezaposlenosti (jedna od najviših u Evropi). Spada u visoko zadužene zemlje svijeta, s vrtoglavim rastom duga i ulazi u dužničko ropstvo iz kojeg neće lako izaći. Hrvatska je zemlja koja nužno treba reorganizaciju države i društva; ne nikakve najavljivane djelomične reforme sistema koji dokazano ne funkcionira – sistema u kojem na vlast dovodimo stranca koji, uz najbolje namjere da nešto promjeni na bolje, treba minimalno pola mandata da saživi sa stanjem države i društva te da sa sigurnošću vuče eventualno prave poteze. Sve ostalo, eventualno dobro, je slučajni pogodak (zar to isto susjedna država Srbija nije pokušala s Panićem – rezultat znamo).

Usput,  lopovluk, nerad (mi više nismo zemlja rada), nesposobnost, neznanje, crkva koja zloupotrebljava vjeru i vjernike radi svojih interesa, nacionalizam u kojem nikako da pokopamo partizane, ustaše, domobrane, četnike, nedićevce, ljotićevce i druge, pa čak ni da usaglasimo to tko je u toj prošlosti bio pozitivna, a tko negativna strana (domobrani – vojska koja se borila na strani Hitlera jedina je na svijetu vojska koja dobiva mirovine za 30% veće od vojske koja je učesnik pobjede nad fašizmom!), dovelo nas je u red država iz koje svatko iole sposoban traži mjesto pod suncem van ovog teritorija visoko zadužene zemlje u dužničkom ropstvu.

Predsjednik gradske organizacije SRP Zagreb

Gojko Maričić