U Pazinu je u četvrtak 4. rujna od posljedica moždanog udara u 89-oj godini preminuo Božo Kovač, jedan od osnivača pulskog ogranka Društva Josip broz Tito i Socijalističke radničke partije.
Rođen je 19. II. 1926. godine u srednje stojećoj seoskoj obitelji u selu Ljubunčić pokraj Livna u BiH gdje je završio osnovnu školu. Djetinjstvo mu se nije uvelike razlikovalo od onoga njegovih vršnjaka u ratom zahvaćenom okruženju gdje je u najranijoj mladosti osjetio sva stradanja koja rat donosi. S ostalim članovima svoje porodice, aktivno je radio za NOB-u do odlaska u partizane 25. III. 1944. godine.
Bio je borac 3. krajiške brigade i učesnik bitke za Drvar u VII. neprijateljskoj ofenzivi kada si je neprijatelj, u operaciji kodnog naziva „Konjićev skok“, postavio ambiciozan zadatak uništenja Glavnog štaba NOV Jugoslavije i vrhovnog komandanta Tita. Teško ranjen, otpremljen je nakon toga na liječenje u Italiju stekavši status RVI II. sv. rata.
Nije teško shvatiti, da su upravo takvi uvjeti života, uz ratna zbivanja i sve proživljeno u njima, odigrali ključnu ulogu u formiranju i izgradnji njegove ličnosti.
Nakon oslobođenja 1946. godine iz Beograda odlazi u Sarajevo gdje pohađa pješadijsko vojno učilište. Nakon završenog školovanja, odlazi u Tuzlu na dužnost štabnog oficira sve do 1951. godine kada odlazi na granicu do 1954. godine. Iste godine odlazi na doškolovanje u Trebinje za oficira financijske službe koju je obavljao na raznim dužnostima.
Pedesetih godina u Zemunu pohađa osmomjesečnu edukaciju, izučavajući dijalektički materijalizam, filozofiju marksizma i predmet Moral armije.
Bio je član KPJ od 1945. godine, kasnije SKJ sve do transformacije te partije 1990. godine i njenog sramnog napuštanja klasne borbe i izdaje klasnih principa.
Tektonski politički procesi 90-ih koji ruše sve one vrijednosti u čijem stvaranju je i Božo dao svoj doprinos, izgrađujući život dostojan čovjeka, potresli su i njega, ali ga nisu pokolebali niti poljuljali u uvjerenju o potrebi prevazilaženja nastale situacije, a u novonastalim okolnostima, prilikom konfrontacije s pripadnicima suprotnog svjetonazora, ispoljavao je vrhunsko korištenje argumenata i zadivljujuću razinu hrabrosti.
Vjeran opredjeljenjima kojima je pripadao cijelog života, s neskrivenim zadovoljstvom uključio se u aktivnosti koje su prethodile osnivanju Društva „Josip Broz Tito“ i Socijalističke radničke partije, kojih je i sam jedan od osnivača bio. Bio je i član SRP-ovih tijela dok mu je to zdravstveno stanje omogućavalo.
Od 1991. godine, pa sve dok su mu to zdravstveni uvjeti omogućavali, radio je na ukinutim ljudskim pravima te je u kontekstu toga vodio delegaciju vojnih umirovljenika 1993. godine u Sabor i tri puta kod parlamentaraca Vijeća Evrope – i to u Puli, Strasbourgu i Zagrebu.
Od 1991. godine bavio se i publikacijom pišući članke iz domene ljudskih prava, konfesionalne i teme iz područja društvene problematike. Članci su mu objavljivani u dnevnoj i periodičnoj štampi, a neki i u stranim medijima.
Posebnu pažnju Božo je pridavao kritici religije i klera, a zadnja njegova publikacija objavljena je upravo na našim stranicama, 17. siječnja ove godine. Bilo je to Otvoreno pismo uredništvu HRT-a, povodom beatifikacije svećenika Mirka Bulešića.
O tome kako je članak prihvaćen dovoljno govori činjenica, da je 157 čitalaca članak označilo sa sviđa mi se.
Božo je bio obdaren posebnim, danas toliko potrebnim, prirodnim osjećajem za poštenjem i pravdom. Njegovi ideali nadvisivali su u njemu negativne emocije. Zato on nije poznavao osjećaj malodušnosti, straha, razočaranja i odustajanja. Živo i uvjerljivo emitirao je optimizam. I u svojim poznim godinama, ulijevao je snagu mnogo mlađima i fizičko jačima, a njegove inače principijelne i revolucionarne zahtjeve, argumentacija i beskompromisnost činile su ih uvjerljivima i prihvatljivima. Tako da bi sa svojim originalnim stavovima, promišljanjem života i upornošću mogao biti uzor i mnogo mlađim generacijama i stoga nam je čast što smo ga imali u našim redovima.
Neka mu je vječna slava i hvala.