S mojeg stanovišta pisati o Šuvaru, znači istovremeno, na neki način, govoriti i raditi o sebi i o našem zajedničkom vremenu. Jer, sve što smo radili više od pola stoljeća radili smo zajedno: u Agrarnom institutu u Zagrebu, na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i najzad u ratnim zbivanjima poslije 1990. g. Posebno u Socijalističkoj radničkoj partiji i časopisu «Hrvatska Ljevica». Jedno vrijeme sam bio predsjednik Savjeta SRP-a, nisam bio član, pa čak ni delegat na izbornoj listi.
Šuvara sam, inače upoznao još kao studenta prava preko brojnih svojih ratnih drugova: Mile Joke- učenog francuskog đaka i prevodioca s francuskog jezika, Čede Grbića, Jefte Šašića, Makse Baće, Branka Karanovića i dr. Ovaj Posljednji presudno je utjecao na naše živote, strukovne odnose o čemu ću nešto kasnije.
Stipe Šuvar je uređivao «Studentski list». Bila je neka proslava pa su moji ratni drugovi sugerirali da napravi sa mnom intervju kao najmlađim delegatom Petoga kongresa KPJ. Znajući da će Stipe doći pomno sam se pripremio. Međutim, Stipe je bio još temeljitiji. Pun ideala i entuzijazma, htio je doznati od mene kao filozofa i historičara po obrazovanju neke fundamentalne ocjene. Na to sam reagirao neprimjereno s mnogo rezignirajućih opaski i ocjena, jer o tome smo mi na Filozofskoj katedri mnogo razmišljali i raspravljali. Ocijenio sam njegova stajališta kao idealizaciju i fetišizaciju i da je to opasna mitomanija, a da je stvarnost sasvim drugačija. Moja su i lična iskustva bila sasvim drugačija. Iza mene je bio surovi građanski rat, teško ranjavanje, rad u Komisiji za ratne zločine, rad u Arhivi za historiju radničkog pokreta, poznavanje komunikacije sa Kominternom, surovost kolektivizacije i pobuna nekih krajiških veterana, itd. Upoznao sam biografije, što uključuje i policijske kartone članova studentskog lijevog pokreta između dva rata. Nadobudan i napunjen kao «lajdenska boca», a da bi «prizemljio» Stipu, počnem docirati, da ni jedna revolucija nije legitimna, da stari, da jede svoju djecu i koješta drugo. Ilustriram mu to da je Francuska revolucija napala kalendar, da su revolucionari pucali u satove da naznače da vrijeme počinje s njima. Kada sam mu iznio naše primjere, npr. likvidacije «trockista», Kordunaški proces, sudbinu žrtve IB-a, posebno sudbinu 200 vodećih komunista(Cesarca, Adžije, Price i dr.). Umjesto da su im date veze sa ustaničkim krajevima, bili su usmjereni na stare «javke» što je značilo ustašama pravo u ruke. Ilustrirao sam to primjenom Cesarca kako je slobodno odlazio zubaru, Stipe se začudio da optužujem pokret. Stipe se nije dao zbuniti nego je otišao Maksu Baći i Branku Karanoviću žaleći se kakvog su mu to «cotavca» preporučili. U to vrijeme hodao sam na štakama. Nakon osam dana, Stipe dođe ponovo meni sa Maksom Baćom koji je bio šeret, pričljiv i filozof po obrazovanju. Već s vrata Maks će: «Što ti filozofe, zlorabiš filozofiju strašeći našeg omladinca?». Počnem ponovo ponavljati neke činjenice uključujući i one iz arhivske građe koju sam poznavao , a Maksu je to bilo znano još bolje jer je bio pripadnik tog pokreta prije rata. On će:» Jest tome da je tako, ali s tim ne treba paradirati, jer to su filozofsko-historijske ocjene, a naša je stvarnost za svaku pohvalu.» To je ostavilo traga za svagda da sam ja nekakav pobunjenik bez razloga. Ja sam inzistirao na činjenici, a kad bi o poznavao filozofijsku stranu pokreta da bi on drugačije razmišljao bio kritičniji. Činilo se da to mišljenje dijeli i Maks Baće, pa je Stipe kasnije upisao i filozofiju.
Na naše povezivanje najpresudnije je utjecao daroviti šeret Branko Karanović. On je transformacijom Zadružnog saveza osigurao prostor i inicirao formiranje Agrarnog instituta sa sjedištem u Amruševoj 8. Tu smo više godina radili zajedno , u odjelu za sociologiju sela. Osigurao nam je značajna sredstva za okupljanje ljudi i terenska istraživanja. Posebno kad je postao direktor «Agro-banke» u Beogradu. Obojicu nas je dobro poznavao i volio se šaliti da smo «dva jarca na brvnu», ali da ne želi da niti jedan drugoga rušimo niti-brvno. Ja sam u to vrijeme bio nezaposlen, jer sam negativnom recenzijom Tuđmanova dva rukopisa «Rat protiv rata» i «Dvadeset godina socijalističke Jugoslavije» otkrio da je «profesionalni plagijator. Prvi dan, kada je Tuđman došao na posao, pred svima je dao do znanja da za nas dva nema mjesta u tom Arhivu. Znao sam što to znači i bez protesta otišao, osim što sam rekao:»Vi ste plagijator, a ja želim časni život.» To me kasnije koštalo!
Novo zaposlenje shvatio sam kao šansu. Naši prvi počeci doista su obilježeni Stipinom ličnošću. Bili smo korespodenti. Stipe je pokazao smisao za organizaciju. Nametnuo je konceptualni pristup. Imao je jasnu predodžbu plana i programa rada. Jako je inzistirao na popuni kadrova i osavremenjivanju nasljeđene oskudne biblioteke Zadružnog saveza. Sam je tragao za saradnicima. Imao je predodžbu da se nauka širi i propagira preko časopisa. Njegova je ideja da se pokrene časopis «Sociologija sela». Ja sam bio skeptičan da nemamo kadrova. On me je uvjeravao da ih samo treba povezati. To je ubrzo i ostvario. Postao je fondator ruralne sociologije kao primijenjene znanstvene discipline. Njegovom zaslugom, ali i Karanovićevoom i kasnije Znanstvenim autoritetom akademika Vladimira Stipetića, mi smo postali referentni okvir za agrarne probleme: Privrednoj komori, Ministarstvu poljoprivrede, Zadružnom savezu, te Socijalističkom savezu i dr. Njihovi službenici, aktivisti, postavljali su različita pitanja, pozivali nas na stručna i druga savjetovanja, citirali nas. U jednom trenutku ja sam se toga pribojavao, s obzirom na Stipin politički angažman, da će nas pretvoriti u sluškinju politike. Kasnije sam spoznao da sam bio duboko u krivu, jer u to vrijeme, i s obzirom na sistem, to je bio jedini ispravan put čiju je suštinu Stipe s mjerom prakticirao. Naše tenzije ogledale su se oko njegovog političkog angažmana, a on je osuđivao moje napuštanje Partije.
U tim prepucavanjima etiketirali smo se: ja njega «ideološki žrec», a on mene «vanpartijska masa». moram istaći važnu činjenicu da smo lučili naše naravi od stručnih i poslovnih obligacija i zbog činjenice da smo jedan drugog uvažavali, izvrsno surađivali. Istinski sam se radovao njegovoj promociji, ženidbi, svom uspjesima a on mojoj prinovi u obitelji. Prilikom odlaska iz Instituta meni je namijenio funkciju vd. direktora vjerujući u kontinuitet rada i održavanja solventnosti.
Oko stručnih problema, izbora teme, metodologije terenskog istraživanja i specijalizacije kadrova vladala je stvaralačka suglasnost i pravi entuzijazma. Istraživalački tim sa vanjskim saradnicima  i anketarima bio je funkcionalno kongruentan.
Kada, danas, pogledam selektivnu bibliografiju radova nastalih u Institutu, a znajući okolnosti u kojima smo kao početnici u struci radili, mor5am priznati da je svemu temelj  dao Stipe kao entuzijasta, radoholičar i vizionar. Njegov rad na doktorskoj dizertaciji, koja je kulturološki komendij, pomogao ja da taj elektricizam postane spozaja cjeline svih redovnih saradnika pa dijelom i pomoćnog osoblja, da vršimo značajnu ulogu u struci.
Odricali smo se da bi investirali u fondove: biblioteku, terenska istraživanja, stanove, izdavaštvo, upravo zahvaljujući njegovoj planskoj racionalnosti.
I danas sam uvjeren da bismo napravili daleko više da je Stipe bio manje angažiran u političkom životu i ostao duže s nama u timu. Međutim, u to vrijeme nisam ni slutio da će svojim političkim angažmanom i naučnom akribijom postati autentični svjedok vremena, te da će svojim opusom obilježiti epohu.
Njegovi naučni radovi, golemi pedagoški rad, bez asistenta vodio je tri kolegija, urednička i javne aktivnost, promocije djela, promocije stručnjaka, polemike, diskusije, posebno intervjui i ocjene događanja bili su uvijek sadržajni, zanimljivi, rado čitani, citirani i uvažavani. Nerijetko smo o tome prethodno raspravljali. Ipak želim istaći da je bio osebujan, da je utjecao na ljude i događaje pa i onda kada se s njime nisu slagali.
Kao ministar kulture, iako je zlurado i pretjerano ktitikovan zbog reforme školstva, zadužio je ove prostore izgradnjom Sveučilišne i nacionalne biblioteke, otvaranjem umjetničke zaklade «Mimara», zaštitom nekih sakralnih i arheoloških objekata. Time je istovremeno naglasio njihov značaj za našu kulturu. Jednom prilikom sam ga podsjetio da bi valjalo da nešto napiše o dosadašnjoj bolumenti ministara u novije vrijeme koji su u pravilu razarali svoje institucije a istovremeno se bogatili. To je učinio u jednom zanimljivom eseju.
Kao urednik «Studentskog lista», «Sociologije sela», «Naših tema» i dr. pokazao je po izboru tekstova, okupljanju suradnika, da vlada tematskim cjelinama.
Kao socijalni analitičar pomogao je u izradi popisnih listina seoskih domaćinstava i poljoprivrede. Kasnije, zajedno s ostalima, pridonio je njihovoj svestranoj interpretaciji. Kao naučnik osjetio je potrebu za socijalnom demografijom. Inicirao je modernizaciju socijalne antropologije . Prvi je kod nas na velikim uzorcima provodio empirijska istraživanja u selima i gradovima. Njegov posljednji akribijalni rukopis u Zborniku « Zagreb i Hrvatska u Titovo doba», legitimira ga kao enciklopedijskog poznavaoca noviteta, pojava , ljudi, institucija, kulturnih procesa i događaja u to vrijeme . To je reljefna slika sociologijske interpretacije najproduktivnijih generacija toga vremena, kojeg bastardi proglasiše «mrakom».
Mnogi znaju da je Stipe imao foto-pamćenje. Ilustrirati ću to jednim primjerom . Pročitao sam mu iz rukopisa slikovit citata Gojka Nikoliša tko su ljudi moga zavičaja. Bio sam preneražen mnogo godina kasnije kada sam se digao na Aktivu SK Filozofskog fakulteta i rekao da nije izabran za redovnog profesora ne zato što je član CK , nego da ne rade izborna tijela. A on će na to: «Pustite vi to što kaže Svetozar Livada zvani «Toza», on je vanpartijska masa, a potječe iz zavičaja Kordunaša i poščne nabrajati kao da čita:- a oni su: «bojđije, ratnici, kukavelji, buntovnici, siledžije, podanici, mudraci, subenasti, mjesečari, munjeni, pasjoglavi, čudaci, samotnici, vračari, skitnice, pijandure, prosjaci, gazde, rasipnici, pojelice, vurdupine, izjelice, buvači, tesari, mlinari, rukotvorci, izumnici, samouci mudraci, mudrijaši, kurviši, šoce, kolone mrtvih sa Talije, Drine i Galicije…» Kad dođe do jedne trećine teksta, prekinem ga :» A gdje su ti mortolozi konjokradice?». Odvrati on:» Tamo ih nema!» Svi prasnuše u smijeh. (Tekst citiram prema «Korijeni, stablo, pavetina», SN Liber, 1981. str.l23).
Kada sam mu pročitao citirani rukopis, prije mnogo godina ranije, zapitao sam ga kada ćemo mi dorasti da napišemo ovakvu plastičnu sliku zavičaja i njegova mentaliteta. Samo nakon mjesec dana baci mi na stol poveći manuskript o Imotskoj krajini kao podlogu za buduću monografiju koju, nažalost nije stigao nikad napisati. Oduševio me jer je tekst bio ogledan.
Stipe je bio takmičarski duh.»Bolje, brže, svestranije, izvornije !» Volio je izazove, posebno «prvačenje». Bio je inventivan. Imao je istinski smisao za analizu i sintezu. Pravovremeno je uočavao pojave i trendove. Kao rijetko tko poznavao je ljude, događaje, naselja i krajeve, legende i mitove, poruge i pokude. Ponekad je s time i paradirao, sprdao se, začikavao, provocirao, ali nije izazivao mržnju. Bio je to dio njegove naravi, čak zabavno. Nikad se nismo sastali da mi nije uvalio poneki «kamen u torbu». Upravo radi takvog duha bio je centar pažnje u društvu i omiljen.
Pošto je Stipe bio predan stvaralaštvu, čitanju i pisanju, bacio bi pogled na pridošlicu i kratko prozborio:»Zar ne vidiš da radim?». Nije dao da mu itko «remeti krugove». Najzanimljiviji je bio na putovanjima. O svemu je spontano raspravljao. Rado je isticao što zna o toponomima koje smo prolazili, o ljudima i događajima. Naša posljednje putovanje u Crnu Goru, ostati će mi za trajno sjećanje. Među ostalim predstavio me je šoferu kao onoga koji je ubio Hitlera i koješta drugo o meni. Ja odvratim:»Ovaj se gospodin hrani samo šalom na tuđi račun!» Tada je pao dogovor da ćemo početi izvršenje danog obećanja Krleži, kada smo išli na razgovor o leksikografskim jedinicama o selu i agraru, da ćemo napisati socijalni historiju seljaštva.
Uvijek me je fascinirao svojim poznavanjem biografije svakog istaknutijeg Crnogorca te iz kojeg je plemena. Na primjedbu Jevrema Brkovića sa pogrdama kako smo se odazvali  na simpozij suprotnoj Akademiji, Stipe će kao iz topa sa nekim poturicom iz Jevremovog plemena ali u crnogorskom dijalektu sa etosom Marka Miljanova: «Viđeš li svačija nevoljo kako si veliki, a mali, a i nas kako smo maleni a gosti smo kakvi-takvi. Jači si! Šro ne kopaš rupu do Kine da se sakriješ? Umri da se spase učeni Crnogorci!» Stipe je znao sadržaje njegovih devet blasfemičnih knjiga. Nisam se mogao suzdržati od smijeha, a kasnije smo i druge nasmijavali to prepričavajući, kako smo riješili Jevrema «što ga noge nose».
Imao je stila u svemu. Bio je duhovit. Imao je i literarnog smisla, što je pokazao i putopisima iz SSSR-a. Bio je kompletna ličnost, i socijalist po vokaciji što je vatru historijske ideje branio i razgarao kada je to bilo rizični i kada su ga svi negirali. Program SRP-a, to mu je dokaz  kao jedinstveni dokumenat vremena s autorskim pečatom Šuvara. Skoro stotinu političkih stranaka je u Hrvatskoj, jedino je SRP historijski utemeljena, koncipirana kao istinski demokratska stranka kritična prema svojoj prošlosti, tolerantna, otvorena prema svim društvenim segmentima (stratama). Ona je u svojim načelima uključivala i frakcije. Jedino u njoj je Srpsko pitanje bilo postavljeno kao historijsko, građansko, pravno-političko, ljudsko pitanje RH kao savremene države.. Time je Stipe pokazao i državničku ličnost.
Neposredno poslije Oluje, Stipe je u «Hrvatskoj Ljevici» br.9 od 1995. g. nakon uvida u jedan dio foto i video dokumentacije UNCRO-a ukazao na demografski slom Srpskog korpusa Krajine prikazavši sudbinu 1007 naselja u kojima su Srbi bili većina. A u posljednjem dijelu Hrvatski karusel jedna trećina teksta reljefno svjedoči o historijskom zločinu nad Srbima u RH. Time je na jedinstven način zadužio Srbe. Zaslužuje trajnu kondolenciju od njih.
Ističem posebno, jedini kondolirao umrlim antifašistima u vrijem njihove javne diskriminacije oduzimanja stečenih prava, progona i negacija,  jer su od kontrarevolucije proglašavani neprijateljima naroda, izjednačavani sa fašistima, komunjarama i zlotvorima, a ne istinskim sljedbenicima antifašizma kao civilizacijske tekovine.
Stipe mi je zamjerao što osuđujem i prezirem vlast. Ubjeđivao sam ga da sam rano spoznao da čovjek nije rođen da vlada ljudima nego stvarima i procesima. A kada odluči da vlada, mora biti kao Solomon. Kada je pogledao dio foto i video dokumentacije UNCRO-a s prof. Horvatom, reče nam: «Naši su vlastodršci nagonski bestidni merak zločinci!» Doista mi ne dostaje i zbog reskih i lapidarnih ocjena ali kao uman rebel.
Bio je solidaran s nevoljnicima. Bio je klasični angažirani intelektualaca, sa upornom obranom i snažnom argumentacijom svojega stajališta. Nerijetko je išao knjigom na događaje i procese. Respektirali su ga oni koji ga nisu voljeli jer je bio utemeljen polemičar u pisanoj i izgovorenoj riječi. Imao je golemo saznanje o sve vremenu. Bio je asketa s prigušenom tugom. Prezirao je skorojeviće. Uvijek je učio i radio. Uostalom to potvrđuje i njegov opus od preko 20 knjiga, a neki spominju najmanje    preko 500 selektivnih bibliografskih jedinica. Poudano tvrdim da je broj veći. Njegov život pun je sadržaja , prepun stvaralačkog napora, zanimljiv, zagonetan i nerijetko anegdotalan. Imao je razumijevanje i za najljuće protivnike, pružao im ruku, posredovao u zaposlenju. Volio je ljude i razumijevao ih i kada im nije praštao.
Ako je istina da je pisanje «boks teške kategorije», kako je običavao govoriti Krleža, koji je Stipu iznimno cijenio, Stipe se praktično cijeli život boksao. Prema tome nije mu bilo lako. Od težačko.rudarskog sina postao je sveučilišni profesor, ugledni intelektualac i takav stvaralac kojeg su šibale «bure i nevere», a on je plivao protiv struje. U našoj sredini nije bilo stvaraoca s kojim su se tako obračunavali protivnici, neznalice i fukara, svagda i na svakom mjestu .
Neposredno pred Stipinu smrt zatekao sam se u bolnici na operaciji srca. Brižan, svaki dan me zvao. Naravno sa gerentološkim nazivima, literarnim likovima i njegovim stilom propitkujući kada ću već jednom da umrem jer da je rezervirao svije stranice za kondolenciju, atlas formata pelir papira. Na što sam ja odgovorio.» Ne trudi se uzalud, moram sadržaj recenzirati i zaprimiti prije objavljivanja.» To je bilo zanimljivo i medicinskoj sestri, pa me redovito pitala:»Jeli se i danas javio onaj Vaš?»
Jednom me pozavao u neku krčmetinu da mu ispričam kako sam pošao isljeđivanje «kroz šake našeg studenta». Sluša on pa će:»Pa taj 18 godina studira. Znam mu i ćaću. Taj nikad neće završiti. Koja li je Tuđmanova sljedba? Sve gori od gorega.» Odjednom će Stipe:»Znaš li da su nas «frljnuli» iz redakcije «sociologije sela?» Na to ću mu:» Pa dugo smo odsutni.». a on će očito uvrijeđen: »Pa zaposlili smo ih, , promovirali, zbrinjavali, stanove kupovali, radili s njima i drugovali!» Na to mu rečem:»Mani to…stara se dobročinstva zaboravljaju. To je inercija doba koje negira najproduktivniju epohu. Što bi nas štedili, kontrarevolucija nasrće na historiju.» Na to nam Slododan Šnajder ispriča također lično iskustvo iz svoje sredine kojim su ga pogodili egzistencijalno. «Zar ne vidiš, Stipe, da smo dobro i prošli!» Na to će Šnajder:» Nije lako ni gol život spasiti od pošasti nastaša.»
Na samom početku rata 1990. mnogo smo raspravljali o prirodi rata. Naročito u krugovima uglednih filozofa. Oživljavanje ustaško-četničkog sindroma ukazivalo je na njegovu obilježenost sa građanskim i klasičnim kontrarevolucionarnim elementima. Stipe je kao magistralni kroničar vremena i temeljiti socijalni analitičar znao najviše detalja i poznavao ličnosti ustaško-četničkih povratnika, legionare, puštene kriminalce, razbojničke detalje, nasrtaje na pojedince i institucije, da je snaga tih činjenica bio najuvjerljiviji analitičar etničkog čišćenja, strukture građanske strane rata i suštine njegove retrogradnosti i kontrarevolucionarnosti. Argumentacija mu je bila tako snažna da smo razmišljali da izađemo sa manifestom nužne zakonske denacifikacije.
Znao sam da Stipe ima urođenu srčanu manu, da uvijek pretjerano mnogo radi, a posljednje vrijeme i u suviše oskudnim uvjetima. Iznio sam to najuglednijim doktorima, dijagnostičarima i kirurzima. Pristali su, poradi njega i njegova ugleda, da odmah sve učine gratis. Sve sam poduzeo preko njega, njegove supruge i zajedničkih prijatelja da se podvrgne pregledu naglasivši da to i nije tako teško. Nazvao me srdito:»Što se ti metuzaleme brineš za moje zdravlje? Zar ne znaš onu « pametnu» živi dokle hoće, a budala dokle mora!» Srdžba me iznenadila. I danas žalim što nisam bio uporniji i tražio načina da ga uvjerim da to mora učiniti, Svaka smrt iznenadi, njegova me pokosila, jedva sam se doteturao na velebni pogreb. Zaključio sam:» Ovaj ne samo da je zaslužio ulicu, kao što je kasnije osvanuo grafit u Draškovićevoj gdje svaki dan prolazim, nego i trg. ili barem stalno naslovno ime de je osnivač sociologije sela, makar dok istoimeni časopisi izlazi.
U posljednjih trinaest godina okupio je oko sebe i SRP-a rastjerane citoayene, umne ljevičare i antiratne poslenike. Bilo ih je zanimljivo gledati na djelu u vihoru rata. Na novogodišnje proslave dolazili su sa raznih merdijana. Jednom sam se našalio:» Škijlo iza Gvozda, vajaš početke budućnosti Hrvatske.» On će :»Bih da nije tebe! Ako me optuže za ultra ljevičarenje, ovi bi sjekli lijeve ruke da im egzistencijalno nisu potrebne», pa zatim nastavim:» to što lajem i režim doista dokazuje da su pasja vremena:» Od toga je točno- zaključi Stipe:»da i mene krvariš i u nedoumice dovodiš!»
Njega nije mogao nitko usmjeravati. Nadam se da će o Stipi neki od njegovih učenika i poštovaoca sačiniti monografiju iz koje će se vidjeti kako je svjedočio. Istinski smatram da je to zaslužio. bio je vertikala s ljudskim likom. «Ništa ljudsko nije mu bilo strano.» Sve je podredio intelektualnom progresu i općem dobru. U to ime odricao se svega : odmora rekreacije, zabave i ulagao sve životne i intelektualne snage uključujući i oskudni dohodak. Dao je sve za opće dobro o «sagorio na poslu». Prerano je i iznenada umro kao klasični intelektualni proleter. I pored velikog opusa, pouzdano znam da je ostalo mnogo započetih a nedovršenih temata.
Što god mi o njemu govorili i pisali, o njemu će najbolje progovoriti njegova djela. Zbog toga inzistiram na objavi njegovih sabranih djela i kompletne bibliografije. Tada ćemo vidjeti da smo imali jedinstvenog Krležijanca u nauci.
Nitko dosad nije objavio svjedočanstvo o historijskom zločinu kao što je to uradio Šuvar u «Hrvatskom karuselu». Nas je toliko zadužio kao saradnike, radom i okupljanjem, da mu dužnim pijatetom, klanjajući se njegovoj sjeni poželimo: Nek mu je laka ova voljena zemlja!

 
Svetozar Livada