Ovih se dana u nekim krugovima obilježava godišnjica ukrajinske gladi s početka 30-ih XX. stoljeća, tzv. Holodomora. Tvrdi se da je sovjetska vlast namjerno izazvala glad u Ukrajini jer joj je smetao ukrajinski antisovjetski, pa i antiruski, nacionalizam. Protura se teza da je glad bila rezultat mržnje sovjetskog rukovodstva prema ukrajinskom narodu.
Uzroci gladi i stradanja sovjetskog stanovništva su puno kompleksniji od antikomunističkih teza koje dominiraju dijelom povjesničarskih i medijskih krugova. Ruski povjesničari ističu, s pravom, da se glad nije dogodila samo u Ukrajini, već i u ruskom Povoložju, te Kazahstanu. Glad je bila, kao i sve dotadašnje gladi na tom prostoru, prvenstveno posljedica suša koje su se periodično javljale. I u carskoj Rusiji, glad kao posljedica suše s milijunskim žrtvama je bila čest posjetilac. Važno je napomenuti da je glad početka tridesetih posljednja glad izazvana sušom na prostoru SSSR-a. To pak upućuje na tezu da je glad prvenstveno posljedica slabe centralne vlasti koja nije uspjela intenzivirati poljoprivrednu proizvodnju te stvoriti zalihe hrane kakve je SSSR već 1941. godine imao. Dvadesete godine u SSSR-u bile su zlatne godine demokracije, slobode i stvaralačke energije, nesravnjive s bilo kojim drugim dijelom svijeta. Opća sloboda misli i djela imala je svoju cijenu koja se očitovala u anarhiji i u mnogim dijelovima javnog života gdje joj ne bi smjelo biti mjesta. Poljoprivreda je prepuštena tržištu s tim da je centralna vlast financijski podupirala zadrugarstvo. Ta su sredstva najčešće zloupotrebljavana pa efekta od njih, s izuzetkom zadruga Tolstojevaca, nije bilo. Uz to, kao direktna posljedica Prvog svjetskog rata, strane vojne intervencije, te građanskog rata, uz 18 milijuna civilnih žrtava, bio je i egzodus gradskog stanovništva iz gradova u sela. Krajem dvadesetih, postalo je jasno da SSSR sve više zaostaje za zapadnim zemljama koje sa svoje strane nisu odustajale od rušenja socijalističkog sustava u SSSR-u. Pokrenut je ogromni proces industrijalizacije praćen razvojem znanosti te centralizacijom svih znanstveno-tehničkih resursa. Kad se govori o poljoprivredi, dva su puta bila za povećanje njene efikasnosti i oba su uključivala okrupnjavanje poljoprivrednih površina. Prvi je bio povratak na staro, na poljoprivredu baziranu na velikim zemljoposjedničkim imanjima koja su u carskoj Rusiji, premda koristeći zemlju slabije kvalitete, imali bolji urod po jedinici površine od sitnih zemljoposjednika te proizvodili 40 % ruskog zrna. Drugi je bio kolektivizacija za koju se odlučilo Staljinovo rukovodstvo. Kolektivizacija je provedena raznim metodama gdje je velika većina seljaka dobrovoljno ušla u kolhoze, osobito tzv. srednjaci. Problem je bio desetmilijunski sloj kulaka, seljaka koji su u manjoj ili većoj mjeri bili bogatiji od drugih. Osnovna točka prijepora između kulaka i vlasti je bilo njihovo mjesto u društvu. Kulaci, svi a ne samo ukrajinski, su se, po mišljenju rukovodstva SSSR-a, morali podrediti interesima društva. Isti problem sitnog posjednika imala je i carska Rusija koja je proces raskulačenja započela još u prvom desetljeću XX. vijeka. Raskulačenje je provedeno dosta oštro, ponekad i brutalno, te je izazvalo val protesta ruskih intelektualaca nacionalističkog svjetonazora. Isti su ti intelektualci na kraju počeli podržavati ukupnost mjera sovjetskog rukovodstva jer su one rezultirale ekonomskim i kulturnim oporavkom zemlje te njenim dotad neviđenim uzletom. Dotada je, također, svima postalo jasno da se ponovno sprema vanjska agresija na zemlju te da su provedene mjere bile nužan preduvjet za opstanak sovjetskih naroda, pa tako i ukrajinskog. Pripadnici organa državne represije koji su prekršili zakone SSSR-a tijekom raskulačenja su 1937. i 1938. godine bili sankcionirani, njih 800 000, dok je istovremeno dva milijuna seljaka bilo rehabilitirano. Raskulačenje je donijelo ogroman ekonomski, socijalni i kulturni napredak velikoj većini mladih pripadnika raskulačenih obitelji – te su osobe, koje su bile predodređene na mukotrpni život seljaka, postajale sveučilišno obrazovani građani.
Rat povjesničara na temu Holodomora se uglavnom vodi između ukrajinskih nacionalista i ruskih nacional-komunista dok su argumenti klasičnih ruskih nacionalista antikomunističkog smjera nesupstancijalni, odnosno neprincipijelni. Ukrajinski nacionalisti ističu cifru od minimalno 5 milijuna mrtvih što korespondira s demografskim gubicima cijelog SSSR-a, a ne samo Ukrajine, koji se mogu izračunati uspoređivanjem popisa stanovništva u SSSR-u iz 1926. i 1939. godine. Koristeći se tom metodom dođe se do cifre od 5,5 milijuna nedostajućih građana SSSR-a koji su ili umrli ili prebjegli iz SSSR-a. Teško je reći koliko je ljudi emigriralo, no vjerojatno se ne radi o značajnijoj brojci. S druge strane, ruski povjesničari ističu da se primjenom iste metode dođe do 7-8 milijuna demografskih gubitaka u SAD-u tridesetih godina gdje je također harala suša, a bankari provodili proces okrupnjavanja zemljišnih posjeda, odnosno raskulačenja. Do sličnih demografskih gubitaka je došlo u SSSR-u i početkom devedesetih kad je izgubljeno ne manje od tri milijuna ljudi (premda je vjerojatnija cifra od šest milijuna). I tada, kao i tridesetih, muški dio populacije je daleko više postradao što upućuje na nekoliko činjenica. Prvo, to nije bio genocid jer je postradao samo jedan dio populacije, tradicionalno manje otporne na glad i zarazu, na određenom području te da povećana smrtnost nije bila direktna posljedica gladi, već smanjenog imuniteta ljudi kao posljedica pothranjenosti. Obje gladi bile su rezultat slabe centralne vlasti s tom razlikom što je sovjetska vlast poduzela mjere da se eliminiraju svi preduvjeti moguće buduće gladi dok ruska vlast devedesetih to nije. Treba ipak napomenuti da je sovjetska vlast tridesetih vodila, za današnje prilike nepojmljivo, tvrdu državnu politiku te da se na putu do cilja nije obazirala na žrtve. Na račun izvoza sirovina, ali i žitarica, SSSR je trgovinski deficit iz 1929. godine pretvorio u trgovinski suficit 1935. godine. Te mjere su bile nužan preduvjet pobjede sovjetskih, pa tako i ukrajinskog naroda, u nadolazećem ratu.
Ukrajinski nacionalisti, kao i mnogi zapadni povjesničari, vole isticati da je jedna od posljedica Holodomora bila masovna kolaboracija Ukrajinaca s Hitlerovcima. Zaboravlja se pritom da je Ukrajina kakvu danas poznajemo formirana u vrijeme SSSR-a te da je do 1939. cijela zapadna Ukrajina (i Bjelorusija) bila pod vlašću Poljske te da je upravo taj dio Ukrajine, dio koji nije bio dio SSSR-a u vrijeme Holodomora, imao značajnijeg udjela u kolaboraciji s nacistima. Istočni dio Ukrajine pokazao je izuzetno visoku patriotsku svijest u obrani SSSR-a od vanjske agresije. I statistike to potvrđuju jer Ukrajinci čine 15,9 % poginulih Crvenoarmejaca dok je postotak Ukrajinaca u SSSR-u u to vrijeme iznosio 16,4 %. Cijeli istočni dio Ukrajine je tijekom okupacije bio poprište partizanskog otpora okupatoru. Kolaboracija u Ukrajini je bila raširena u nešto većoj mjeri u zapadnoj Ukrajini i nosila je antipoljski karakter. U fašističkoj Poljskoj međuraća, Ukrajinci, Bjelorusi i Židovi bili su građani drugog reda, što u SSSR-u nije bio slučaj.
Današnja Ukrajina je duboko politički, nacionalno, svjetonazorski i ekonomski podijeljena zemlja. Grkokatolički zapad zemlje, pravoslavni istok, te tatarski Krim predstavljaju tri zasebne kulturne cjeline koje u svakom trenutku mogu dovesti do raspada zemlje. No, puno značajnija je ekonomska podijeljenost gdje se zemlja raskolila, kao uostalom i sve istočnoevropske, na tanki sloj političko-ekonomske elite i rastući sloj siromašnih i bijednih. Ukrajina je nakon raspada SSSR-a izgubila status povlaštene nacije u trgovinskim odnosima s Rusijom. Ruski plin, za razliku od jedne Njemačke, plaća se po punoj, odnosno desetostruko većoj od normalne, cijeni što dovodi do progresivnog osiromašenja stanovništva. Ukrajina je pala u duboke dugove u zapadnim bankama tako da mora slušati političke diktate. Ukrajina će na kraju vjerojatno biti vraćena u rusku sferu utjecaja, odnosno kontrole. Prvi znakovi tog procesa su masovni transferi ukrajinskog duga iz zapadnih banaka u ruske banke, poglavito u Sberbank.
Treba na kraju istaći da ruski narod neće imati nikakve koristi od vraćanja Ukrajine u domenu ruske države.
Azur Sejdić,
potpredsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske