Kroz nekoliko tzv. građanskih inicijativa, klerikalni krugovi vrše pritisak na ustavno–pravni poredak (manje problematično – jer kapitalistička nacionalna država i nije nekakav idealan poredak za poželjeti dobronamjernima od dobronamjernih) kao i na opstanak minimuma ljudskih prava u RH (temelj: jednakost građana!) .

Riječ je o inicijativi (svjesno odabranog širokim masama prihvatljivog imena) „U ime obitelji“ – u odrješitoj mimikriji: „ne, mi nemamo nikakve veze s poštovateljima Jose Maria Escrive; jednostavno mi smo obični kršćani zabrinuti za očuvanje obiteljskih vrijednosti“. Slatka priča  te „ugrožene obiteljske vrijednosti“ na koju bi se mogli zalijepiti mnogi.

Naravno, već zbog same činjenice da su i na pitanja o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO), zdravstvenom odgoju, a jednako i sada o pravima istospolnih parova, sve svoje aktivnosti – od mobilizacije aktivista do prikupljanja potpisa – organizirali putem mreže župnih ureda, uopće nema govora o „građanskoj inicijativi“, već odlično organiziranoj i financijski osiguranoj koordinaciji kojoj je cilj: ukidanje sekularnosti. Potom ni pitanje o raskidu ugovora RH i Svete stolice ne bi više nitko postavljao bez dubokog oprosta grijeha – zamišljaju „zabrinuti kršćani“.

Jednakost u Hrvatskoj je ionako apstraktna kategorija – također je, izgleda, njihov rezon. No, poštivanje ljudskih prava i provođenje u praksi nije onozemaljska kategorija ni pro forma rečenica koju treba staviti na papir kako, očito, rezoniraju vladajući, a sve pod egidom: „nikom se ne zamjeriti i potrošiti pri tom elegantne svote novca“.

Legaliziranje nejednakosti kroz lažne građanske inicijative jest fašistička tendencija – možda, u početku, bez konkretnog nasilja, izuzev mentalnog. Tu priča počinje i završava.

Sekularnu, da ne kažem „službenu“, državu Hrvatsku ne treba zanimati što o pitanju braka, nastanka i nastavka vrste misle vjerske organizacije umrežene u „građanske inicijative“ jer je to njihov privatni svjetonazor ili zanimanje od kojeg žive – međutim, stvarnost je drugačija: ovdje u javnim školama djeca uče vjeronauk i kateheza je implementirana u društveno biće već dva desetljeća.

Lažne građanske inicijative ne žele samo nametnuti svoj svjetonazor kao opći obrazac u društvu, već  pokušavaju Ustav RH učiniti dokumentom kojim bi se, nakon ovog primjera, moglo otići i dalje u „korigiranju previše sloboda“.

Može li ovaj test položiti društvo koje nije pokazalo zrelost, da ne kažem – solidarnost, kad su kolege s posla ili kućni prijatelji prilično masovno i brutalno dobivali otkaze po nacionalnom ključu ili kad su im minirane kuće, lokali ili vikendice u područjima bez ratnih djelovanja? To je „Društvo“ odšutjelo, a ni ovi pompozni kršćani nisu pokazivali interes za sijanje psihoze i rastakanje društva kao ni za razne druge primjere društvenih anomalija u Hrvatskoj posljednjih 20-ak godina.

Možda se krug sužava? Možda nakon „remetilačkog faktora“ koje je pokojni „prvi hrvatski predsjednik“ direktno nazvao „rak ranom koja je došla s Turcima“, a sada „pedera i lezbi“ – prije ili kasnije – dolazi red na svakog tko pošteno, skoro mađioničarskim trikovima (za razliku od prebogate gđe. Markić i njezine zabrinute kršćanske sljedbe) plaća rate kredita, troškove hrane i stanovanja? Jer hrvatsko društvo i dalje „ne zna“ tko je kriv za neimaštinu, ekonomsku i moralnu propast ove zemlje. U užem krugu sumnjivih su Srbi, „pederi“ ili  „komunjare“ – kojih je, nota bene, najviše u stranci državotvornoj, pokretu koji je ovo sve iznjedrio. Ali očito su to životno poglavlje odriješili s više kvalitetnih ispovijedi.

Jesmo li, onda, svi krivi? Ili barem oni koji su šutjeli i „gledali svoja posla“? Hoćemo li i dalje šutjeti i „gledati svoja posla?“

Jesu li sve te stotine tisuća ljudi – potpisnika zahtjeva za izmjenom Ustava – samo očajno izmanipulirani od ovih zadrto–agilnih „građanskih inicijativa“, obzirom su rečeni potpise skupljali i na misama i pričestima, dakle, doslovce u crkvama, ne ispred njih? Vjernički korpus je brojčano dominantan, često vole potencirati u kojem su postotku deklarirani npr. na popisima stanovništva kao argument koji im daje za pravo krojiti društvo „po svom“.

Kako to da pokazuju takav strah, netrpeljivost i mržnju prema populaciji koja je u postotku doista manjinska, no inače apsolutno normalno funkcionira i ničim, ali baš ničim, ne ugrožava ni „ugroženu većinu“ ni bilo koga? Dapače, doprinose svojim radom i postojanjem – što se za elitne vjerske fundamentalističke organizacije teško može reći jer ili obavljaju unosne poslove s inozemnim tvrtkama ili maštaju o carstvu nebeskom. Hrvatska, kao naša zajednička administrativna jedinica stanovanja nema od toga koristi, a o javno–zajedničkom dobru da ne pomišljam(o).

Zvučalo bi kao bauk komunizma koji želi nauditi „zdravom hrvatskom biću“ koje uvjerava i sebe i sve oko sebe da su „svoji na svome“, a ne „svoji na Vatikanskom i nešto evropskih banaka“. Tu istinu „ustrašeni kršćani“ neće reći – možda da ne izazovu masovan val ispovijedi, vjerojatno uključujući i vlastite?

No, ne bismo li umjesto ovih „vjerskih igrica“ trebali stvarati društvo odgovornosti, društvo jednakih pred zakonom – odgovornih, a ne uplašenih pojedinaca koji greške „rješavaju“ ispovijedima grijeha i pokorom? Zajednicu u kojoj nema legaliziranja netrpeljivosti jer je netko rođen drugačiji, odnosno, „drugačiji“?

Ako ovo odšutimo, svejedno nam je ili se slažemo.

Zvjezdana Cikota, Zagreb