Prošle su 72 godina od kada je politbiro Komunističke partije Jugoslavije pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita u Beogradu, donio povijesnu odluku o pokretanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i njihovih domaćih slugu. Bio je to najznačajniji događaj i kruna ukupnih aktivnosti, koje je partija provodila nakon okupacije zemlje, od strane sila trećeg Reicha. A posebnu povjesnu dimenziju daje mu činjenica u vidu jedinstvenog modela pružanja otpora na okupiranim teritorijima
Evocirajući uspomenu na taj događaj, mi ne umanjujemo niti jednu aktivnost, koja je doprinosila zajedničkom cilju, oslobođenju zemlje.
Međutim, da nije bilo ovog događaja i spomenute odluke, sasvim je izvjesno da bi tok oslobodilačke borbe i otpor neprijatelju, bio potpuno drugačiji.
Vrlo je vjerovatno, da bi se ona vodila neorganizirano, nekoordinirano i razjedinjeno po pojedinim dijelovima zemlje, poput otpora razjedinjenih indijanskih plemena. Teško je zamisliti, da bi u takvim uvjetima bila izvediva i socijalistička revolucija, a izostala bi i vlastita pobjeda, te bi sloboda bila donesena na bajunetima tuđih vojski. Stoga je ovaj događaj prirodno značajan i svim autentičnim ljevičarima i antifašistima.
Revizija povjesti i restauracija retrogradnih poraženih ideja koja traje od secesije 90-ih, može samo na određeno vrijeme odložiti rezultate, povjesne poruke i društvene vrijednosti proizišle iz događaja koje slavimo, ali ih ne može izbrisati, niti zaustaviti njihovo povjesno poslanje.
Zato u jeku klero-fašističke regeneracije na širem prostoru, raduje svaka pojava koja odudara od tog trenda.
S time u vezi treba istaknuti hvale vrijednu odluku slovenske vlade iz 2011. godine, koja je povodom 100-e godišnjice rođenja španskog borca, partizanskog generala i narodnog heroja Jugoslavije, Franca Rozmana-Staneta, emitirala prigodnu kovanicu od dva eura, sa likom heroja Rozmana i stiliziranom petokrakom zvijezdom, «kao simbolom pokreta, kojemu je komandant Rozman pripadao», kako stoji u obrazloženju, koje je tom prilikom objavljeno.
Istovremeno sa indignacijom odbijamo svaki pokušaj usporedbe i povezivanja Narodno oslobodilačke i antifašističke borbe sa kontrarevolucijom sprovedenom 90-ih godina prošlog stoljeća, u vidu međuetničkog i konfesionalnog oružanog sukoba. Pa s time i vrlo česte izjave predstavnika hrvatskog etablismenta na svim nivoima i u svim prilikama, kako je «domovinski rat bio nastavak antifašističke borbe». Pri tome dotična gospoda tu tvrdnju ne potkrjepljuju nijednim argumentom iz jednostavnog razloga što argumenata za to naprosto nema. Oružani sukob iz 90-ih je bio sušta suprotnost i negacija antifašističke borbe. Njime su ukinuta sva dostignuća antifašističke borbe i poslijeratne izgradnje društva, u tom sukobu nije zapijevana nijedna antifašistička pjesma, ali jesu ustaške; u tom sukobu nije istaknut nijedan antifašistički simbol, ali jesu ustaški i u tome je sukobu i nakon njega uništeno između 3000 i 4000 spomen obilježja koji su podsijećali upravo na antifašističku borbu, što znači da je izostala svaka poveznica između ta dva događaja.
Vladimir Kapuralin,
Predsjednik Socijalističke radničke partije