Umjesto ideje evropskog zajedništva – izabrana je mržnja

 

Na  prvim izborima za EU parlament, među 12 predviđenih zastupnika  izabrana je  i eurofobna, konzervativna populistica i u prvom redu  šovinistica, te nekoliko  obrazovanih ili čak slučajno postavljenih na stranačke liste. Zabrinjavajuće nizak odaziv nakon letargične medijske kampanje se donekle moglo i  očekivati, no ne baš u obliku izlaska na izbore  tek onog djelića  “redefiniranog” biračkog spiska koji je honorirao poruke mržnje i društveno-politički nevažnih pitanja, što je HDZ očito ispravno odabrao kao dobitnu kombinaciju. Stranka – pokret koja na takvoj retorici opstaje od svog osnutka, očito (s pravom?) se nada u zaborav na sve afere i skandale koje su počinjene u njezinim redovima i od njezinih aktera,  nedemokratsko-nekršćanski ne mareći za štetu koju su pri tom počinili za čitavo društvo. S druge strane, društvo ne pokazuje političku zrelost jer je  “bojkotiranje” jučerašnjih izbora s namjerom kažnjavanja vladajućih, rezultiralo profitiranjem političke opcije koja, eto, i  2013.godine tavori na donekle ušminkanom neoustaštvu, dizanju tenzija i straha. Sveprisutni u medijima “čelična lady bojovnica  i opasni krilnici”  glatko su vratili u javni govor  prizvuke 90-tih. No, nisu pri tom uspjeli sakriti da je isključiva uloga tog kvazidomoljubnog cirkusa  zapravo  konsolidacija  HDZ-a, u bijegu od pravnih radnji, društvene i moralne odgovornosti,  te daljnjeg cijepanja na manje “demokršćanske” stranke. Jednostavno rečeno: oni ni nemaju što drugo za kazati osim ovog što govore, a  što nekoliko postotaka agilnih birača odlično razumije. Što manji odaziv bio im je poklon na pladnju. Također,  nedostatak informacija o ulozi  i funkcioniranju Eu parlamenta; vrlo rijetko se npr uopće spominjalo da osim  dviju mainstream  opcija – demokršćana i socijalista, ondje postoje i klubovi euroskeptika, liberala, zelenih, te  zasebna skupina ujedinjene ljevice, itd., ostavlja dojam kako se na tu  “taktiku” namjerno išlo, ali neinformirani birači su dvosjekli mač upravo za ne-konzervativne opcije, kako se pokazalo i u stvarnosti. Čitava kampanja je prošla više u  folklornom duhu “hrvatske samobitnosti i samodostatnosti” nego političke realnosti.

Rezultati i sama atmosfera oko ovih izbora pokazuju debakl  (uvjetno rečeno) lijevog, tj. čitavog liberalnog dijela hrvatskog društva. Tri milijuna hrvatskih birača jučer nije željelo dati glas ni vladajućim ostacima socijaldemokracije (a čije je glasove nagrizao i  laburistički trojanski konj kao i koalicija sa HNS), ni hdzovskoj predstavi oko ćirilice, gostujućim Nehrvatima i pjevanjem budnica. Neka ovi izbori, u prvom redu,  budu dobra pouka  SDP -u( koji i dalje  “doma” sramežljivo rumeni kada se spomene članstvo u Socijalističkoj Internacionali), kao velikoj stranci čija je stabilnost važna za političku scenu.

Socijalistička radnička partija Hrvatske je na izborima za Eu parlament, u okviru svojih mogućnosti, pokušala ponuditi  frapantno drugačije poruke od cjelokupnog ostataka političkog spektra: klasno povezivanje i solidarnost, anitmilitarizam, antifašizam (i nakon sinoćnjih rezultata je jasno koliko će biti važno i dalje ustrajavati na ovom!), humanizam i napredak za svakog pojedinca i društvo u cjelini. Osvojenih  (tek) 3,5 tisuće glasova na toj platformi istovremeno mogu i zabrinuti, jer SRP-ov pogled na svijet je općeživotno važan i neophodan društvu koje je duboko potonulo u kapitalističko-nacionalistički  očaj, apatiju i egzistencijalno-moralnu bijedu. No, s druge strane komunikacija i sa najljevije pozicije očito mora biti  jasnija i oštrija od dosadašnje. Ovako veliko nezadovoljstvo birača  predstavničkom demokracijom može značiti ili uvod u diktaturu ili (vjerojatno mukotrpnu) transformaciju u mentalno političkom smislu prema društvu neposredne demokracije.

Moderna ljevica   bi taj ispit   svakako morala položiti  i zbog afirmacije vlastite vjerodostojnosti, ali i historijske odgovornosti  vremenu koje se u hrvatskom slučaju iznova  manifestira kao da je vremeplov stao i zapeo u glibu malodušja i (i sve besmislenije ionako besmislene)  nacionalističke histerije. Uostalom, zar postoji  drugo rješenje?

Zvjezdana Cikota