SOCIJALISTIČKA RADNIČKA PARTIJA HRVATSKE * SOCIALIST WORKERS’ PARTY OF CROATIA
ZAGREB, PAVLA HATZA 14 / tel/fax: +385(0)1 48 35 340 / www.srp.hr / e-mail: srp@srp.hr
Zagreb, 17. siječanj 2011.
Politička ocjena rezultata SRP-a na parlamentarnim izborima 2011 i zadaci koji iz nje proizlaze (prijedlog)
1. SRP je na izbore za Sabor Republike Hrvatske izašao samostalno u svih deset izbornih jedinica, sa jasnim i prepoznatljivim programom, što je uspjelo još samo sedam drugih stranak. Realno smo procijenili da ne treba računati na zastupničko mjesto i da bi za nas bio zadovoljavajući svaki broj glasova veći od onog iz posljednjih izbora. S obzirom da smo s pripremama krenuli na vrijeme, kampanju relativno dobro pripremili i vodili najopsežnije do sada, a u uvjetima početnog otvorenijeg antikapitalističkog raspoloženja javnosti, pojavio se i izvjesni optimizam. No, već prvi izborni rezultati koji su pristigli sve su vratili na početak. Naime, SRP je na ovim izborima dobio 5.170 glasova ili 0,22 posto glasova svih glasača, što ga je svrstalo ma 21. mjesto od prosječno 30 izbornih lista po izbornim jedinicama ili 69 stranaka koje su izašle na izbore samostalno ili u koalicijama. Da li je to više ili manje glasova od posljednjih izbora iz 2007. godine, kada smo izašli u koaliciji sa četiri stranke (SRP, LJH, IDF, HSDS) i zajedno dobili 9.887 glasova, vrlo je teško reći. Računski je to možda i više glasova (četvrtina navedenog broja glasova koalicije iznosi 2.472 glasa) i to znači čak 2.698 glasova više, ali to je teško tvrditi. Činjenica je samo da je SRP na ovim izborima bio jači nego prije četiri godine kada samostalno nismo mogli nastupiti. No, brojem glasova dobivenim na ovim izborima ne možemo biti zadovoljni. Glavni problem nije, što poneki ističu, da se glasovi iz izbora u izbore smanjuju, jer je sve to unutar zanemarivih 0,40 posto, dakle marginalno, već zato što ukupnim brojem glasova na nijednim izborima do sada SRP nije prešao jedan posto i što je daleko od jednog respektabilnog broja za stranku koja na političkoj sceni Hrvatske želi igrati značajnu ulogu i to se trudi već punih 14 godina.
2. Veoma je važno da razlozi tako skromnih rezultata budu što jasnije detektirani jer u suprotnom nedoumice mogu još više oslabiti partiju, što nam se 2004. godine i dogodilo. Neki među nama, recimo, misle da nismo dovoljno radikalni. Drugi pak, da suviše robujemo prošlosti, što birači ne honoriraju. Ipak, temeljni razlozi, ne samo za izborne rezultate, nego i za opću SRP-ovu poziciju, treba tražiti u realitetu svekolikih društveno-ekonomskih odnosa u Hrvatskoj i svijesti koja iz njih proizlazi, a manje u njemu samom ili nekim političkim slučajnostima, kojih također ima. Ne ulazeći ovom prilikom šire u anatomiju te svijesti, za potrebe ove analize treba reći da na ovim prostorima od pada Berlinskog zida prevladava svijest kontrarevolucije u svim segmentima društvenog i političkog života, koju producira ne samo klasno-kapitalistički element, nego i možda još i više kleronacionalistički, dogmatski pa i profašistički element, u čemu je baš Hrvatska povijesni specifikum. Ideja socijalizma i sve što je vezano za njenu prošlost sistematski je diskreditirana do mjere da ljudima više i ne dolazi do svijesti ili ako i dolazi izaziva nelagodu. Individualizam, hedonizam, oportunizam i takozvano slobodno tržište uzima se kao datost. Socijalizam naprosto tu više ne stanuje. Iako se kontrarevolucija već poprilično kompromitirala, prije svega zbog ekonomske neučinkovitosti, otopljenje u stanju svijesti ide veoma sporo. Tome u prilog idu oportunističke političke alternative (SDP, Laburisti i drugi) koji lijepe flastere na gnojne rane i produbljuju agoniju, a što im u specifičnim društvenim i socijalnim uvjetima donosi glasove kod birača. Naprosto, preslaba je kritička misao i lijeva intencija ili se nedovoljno prepoznaju. Čak i univerzitet je premiran i dugo se traži. Mnogi su stari kadrovi odavno bacili koplja u trnje, a mnogi aktivni i umirovljeni radnici, bivši samoupravljači, zaboravili da su sjedili u radničkim savjetima, donosili presudne odluke, dobivali stanove i jeftino ljetovali. Ispada da je SRP jedina živa i organizirana lijeva snaga na političkoj sceni Hrvatske, i to je premalo, a uglavnom i od to malo, prepoznatljivo lijevih, snaga ne podržavan. To i takva hrvatska stvarnost u različitim izrazima sputava da SRP dospije do svijesti ljudi.
Neki od tih izraženijih fenomena su politička polarizacija koji neutralizira male stranke, kao i lažno ljevičarenje SDP-a koji svojim virtualnim nasljeđem odvlači birače od istinske ljevice. Ako tome dodamo, naravno, i neke svoje objektivne i subjektivne unutarnje slabosti, imat ćemo odgovor zašto su politički rezultati SRP-a takvi kakvi jesu. Nominiranje razine (visine) ciljeva izvan navedenih okolnosti, znači upadanje u idealizam, a što se pojedinim analitičarima (kritičarima) koji pri tome čak i misle da su revolucionarni, i događa.
3. Politička polarizacija stranaka je dobro uhodan sistem vladavine kapitala u svjetskim razmjerima, u kome kapitalistička medijska industrija, i kultura uopće, vještački profilira desne i tobože lijeve opcije, a sve imaju zapravo istu političku neoliberalnu paradigmu, usmjeravajući birača prema takvim političkim polovima. Cilj je da kapitalistički poredak ostane netaknut, bez obzira koji pol formalno pobjeđuje na izborima. Prema tome, istinska ljevica uvijek gubi jer njeni glasovi uvijek idu kvazi-ljevici. Osim toga, isti faktori koji polariziraju birače, efektivno sputavaju regrutaciju članstva i aktivista malih stranaka koje teško opstaju, a i tada su slabe, poput SRP-a i niza drugih koje danas ne prelaze prag od jedan posto.
Te polove u Hrvatskoj predstavljaju HDZ i SDP, i trabantske stranke oko njih. Dok je kampanja za sve ostale stranke zvanično trajala četrnaest dana, za ove dvije grupacije nije nikad ni prestala od kampanje iz 2000. godine. One su još u toku ljeta podijelile saborske novce za početak kampanje i dok su sve druge stranke čekale jesen i morale tražiti individualne donatore. Tu njihovu prisutnost u medijima i financijsku poziciju vjerno odražavaju rezultati izbora. Samo tri liste, od prosječno tridesetak po izbornim jedinicama, ušle su u Sabor. Čak tri parlamentarne stranke ispale su iz Sabora. Samo deset lista dobilo je više od jedan posto glasova, a njih dvadesetak, među kojima i SRP, manje od toga, iako sve one zajedno osvajaju više od 20 posto glasova. Riječ je zapravo o krajnje neravnopravnim i potpuno nedemokratskim, gotovo neregularnim, uvjetima, iako legalno dobro pokrivenima, što ozbiljno dovodi u pitanje i ono malo ograničene vrijednosti takozvane građanske demokracije. Zato mi, istinski ljevičari, marksisti, ne smijemo suviše ozbiljno uzimati i same rezultate takvih izbora jer time samo dajemo legitimitet jednom licemjernom poretku i podcjenjujemo vlastitu vrijednost na društvenoj sceni.
4. Poseban fenomen sputanosti SRP-a, kojeg ni ovom prilikom ne treba ispustiti, je odvlačenje SRP-ovih glasova od strane SDP-a, jedan put zbog nadmetanja s HDZ-om, a drugi puta, što ni mnogi stari glasači ljevice ni dan-danas nisu shvatili, da SDP više nije socijalistička ljevica. Mnogi naši stari kadrovi kao da još nisu shvatili što se 90-tih dogodilo. Živa je tragikomika slušati mnoge od njih kako je takozvani domovinski rat nastavak NOB-a jer su se „naša djeca borila i u jednom i drugom ratu“. Oni ne shvaćaju da nema gotovo nikakve razlike kada o privatizaciji Croatia osiguranja ili Hrvatske poštanske banke govori Linić ili Šuker. Kako stvari sada stoje, SRP za duže vremena neće izaći iz te sjene, što znači da će i dalje biti osuđen na gubitak lijevih glasova. Taj hendikep za SRP trajat će sve dok SDP ne počne gubiti tu polarnu snagu, koju mu dijelom daje i HDZ, a to će se početi događati tek kada se pokaže da ni SDP-ov neoliberalni projekt ne može donijeti rezultate i kada će postati posve jasno da nasuprot privatizacije mora doći vrijeme socijalizacije, a to nije program SDP-a, nego program SRP-a.
5. Da navedene okolnosti i nisu toliko nepovoljne za nas, SRP sa ovako malim brojem članstva, malim brojem organizacija na terenu, i bez financijskih sredstava, ne bi postigao značajno bolje rezultate. Prema našim procjenama, u kampanji je izravno učestvovalo oko jedne četvrtine članstva, iako je to najviše do sada, ali u odnosu na obavezu da sudjeluju svi, suviše malo. Uvažene su procjene da za jednoga zastupnika po izbornoj jedinici treba uložiti milijun kuna, odnosno da bez uloženih barem pola milijuna kuna, na ovakve izbore ne treba ni izaći, mada ni to nije nikakva garancija. S obzirom da smo mi potrošili ukupno 19 tisuća kuna, onda su dobiveni glasovi razmjerni uloženom novcu. To što su, baš na ovim izborima, Ruža Tomašić i Ivan Grubišić, i sa po 100 tisuća kuna dosegli po jednom zastupniku, čisti je specifikum, a ne pravilo. Naprotiv, neke liste koje su uložile i nekoliko milijuna kuna nisu osvojile niti jedan mandat (HSLS, HSP i Ladonja), a HSS sa 6 milijuna ulaganja tek jedan mandat.
6. Ono što nije u medijima, nije se ni dogodilo, maxima je vremena u kojem živimo. Sve vanparlamentarne stranke, sistemski su blokirane od strane medija, a SRP, zbog svojih političkih poruka i dodatno. U zadnjih osam godina, predstavnik SRP-a nije pozvan niti u jednu radijsku ili tv emisiju, ili dobio intervju od dnevnih ili bilo kojih tjednih novina. Ignoriraju se i pozivi na konferencije za novinare, što se osobito osjetilo pred same parlamentarne izbore. Kada se SRP pojavljivao u javnim akcijama (radnički prosvjedi, demonstracije i sl.) mediji su se vrlo selektivno odnosili trudeći se da se SRP što manje spominje. Simptomatičan je Novi list, nekada najotvoreniji, na ovim izborima jednom jedinom riječju nije obavijestio svoje čitatelje da SRP izlazi na izbore. Ovakvo ubijanje šutnjom, teško da može preživjeti bilo koja politička stranka, a kamoli postići neke rezultate. Naravno, uvijek se može špekulirati da li smo baš učinili sve da se ta blokada koliko, toliko ublaži. Ali, posve je sigurno da je pitanje izlaska SRP-a iz medijske blokade, ne samo presudno utjecalo i na ove izbore, već predstavlja i jedan od temeljnih problema njegovog opstanka i napredovanja i u budućnosti.
7. Unatoč svim teškoćama i nelagodi za cjelokupno članstvo i vodstvo stranke s kojima se susreće i koji ni u budućnosti sigurno neće biti lako prevladani, SRP mora opstati te se strpljivo pripremati za dane epohe koja dolazi. Nitko od nas doduše, ne može reći kada će to biti, ali u te dane prosto vjerujemo. Uostalom što bi to drugo i činili istinski ljevičari, socijalisti, komunisti ili kako se drugačije željeli legitimirati. Vrijeme SRP-a sigurno neće doći puzajući. Biti će to silovito i odjednom kao posljedica potpunoga kraha neoliberalizma i takozvanog slobodnoga tržišta i na svjetskom i na domaćem planu. Hrvatska je već sada upropaštena zemlja, ma koliko toga zvaničnici bili svjesni ili ne, i to se neće moći razriješiti bez ozbiljnog socijalnoga odgovora. SRP mora biti spreman za taj odgovor. Aktualne političke strukture na vlasti i u opoziciji taj odgovor neće dati. Mi smo tim putem već i krenuli, i već na ovim izborima dali jasan i nedvosmisleni program, svjesni da u prekratkom vremenu kampanje nije objektivno ni mogao biti, od javnosti, značajnije prepoznat. Zato se ne treba libiti da se među članstvom i cjelokupna politička paradigma SRP-a ponovo raspravi, kako bi bili posve sigurni da idemo pravim putem i da dobro postupamo.
Razapet između desnice u opoziciji i tobožnje ljevice na vlasti, i novog sindikalizma hrvatskih laburista, SRP se mora neposredno okrenuti radništvu i svim marginaliziranim grupama koji rađa neoliberalizam i zajedno sa lijevim intelektualnim grupacijama stvoriti novu antikapitalističku frontu. To je pitanje biti ili ne biti za opstanak SRP-a, ali i cjelokupnu istinsku ljevicu u Hrvatskoj. Zato se njegova socijalna i biračka baza ne može više svoditi na sve malobrojnije, uglavnom starije ljude koji nose svoja pozitivna iskustva o socijalizmu u prošlosti i ostaju mu privrženi. Novi polet može dati samo novonastajuća radnička klasa i socijalne grupe koje neoliberalizam rađa kao svog grobara. O tome će ovisiti i stvar socijalizma u Hrvatskoj. U svojoj taktici, više nego do sada, SRP će se morati okrenuti djelotvornom radu u općinama i gradovima, te u tom smislu treba odmah otpočeti sa pripremama za lokalne izbore.
8. Ni nakon parlamentarnih izbora 2007. godine, naše spoznaje nisu bile bitno drugačije. I tada smo realno procijenili što da se radi, a u posljednje četiri godine, a naročito zadnje dvije, nešto i napravili. Naravno zbog već naznačenih okolnosti, ne i dovoljno. Naš najodlučniji dogovor o tome bio je na kraju 2009-te godine na 3. sjednici Glavnog odbora SRP-a, sa čijim smo se zaključcima bavili cijelu 2010. godinu i dobrim dijelom 2011-te godine. Pripreme za parlamentarne izbore koje su otpočele već sredinom 2010. godine, predstavljale su izvjestan predah od sprovođenja tih zaključaka, ali ne i potpun jer su same pripreme i provođenje kampanje bitno pridonosile jačanju SRP-a, a što je sve na liniji tih zaključaka. Sada kada su izbori iza nas u kojima smo došli i do novih vrijednih spoznaja, moramo se svim snagama vratiti tim zaključcima. Njima treba dodati i neke nove ideje, prije svega na planu probijanja medijske blokade, financiranja djelatnosti SRP-a i djelotvornije veze sa radništvom. Potrebna je i izvjesna projekcija nužnog razvoja SRP-a u narednom periodu. Sve to treba precizno operacionalizirati na razini svih centralnih tijela SRP-a, a potom i na regionalnoj i lokalnoj razini.
Ivan Plješa, dipl.oec.,
Predsjednik SRP-a