94. GODIŠNJICA PRIMIRJA U I. SVJETSKOM RATU

Veliki broj zemalja u svijetu obilježava, a mnoge i slave 11. Novembar kao Dan primirja u Prvom svjetskom ratu, nazivanom još i Veliki rat. Tog je dana 1918. Godine na zapadnom frontu u francuskoj šumi Compiégnu, u željezničkom vagonu, došlo do potpisivanja primirja, čime je praktički završio I sv. rat. Njemačka iako još nije bila vojno sasvim poražena, sklopila je primirje pod ponižavajućim uvjetima, primorana na to revolucionarnim zbivanjima u svojoj zemlji.
Obim i razorne posljedice rata bile su do tada nezabilježene u ljudskoj povijesti. Rat se vodio ili su u njemu učestvovale jedinice sa svih kontinenata, njegovim završetkom raspala su se četiri carstva. U njemu je primijenjen široki spektar novih oružja i vojnih oruđa, opreme i tehnologije, što je za posljedicu imalo do tada nezabilježenu bilancu od oko 15.000.000 poginulih i 20.000.000 ranjenih u pretežno rovovskim bitkama.
Pobjednička strana i sama užasnuta stradanjima koje je rat iza sebe ostavio u ljudskim i materijalnim gubicima, naivno je vjerovala da je to dovoljno opominjuća činjenica koja će u budućnosti isključiti rat kao sredstvo rješavanja sporova. Pa je u tom pravcu intonirana i poruka tadašnjeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona „ Obećavam vam da je ovo posljednji rat – rat koji će okončati sve ratove“, što bi trebalo rezultirat nekom vrstom budućeg liberalnog „vječnog mira“. Izricanje ove, čak ni ne pretpostavke nego tvrdnje bilo je moguće na osnovi građanske percepcije svijeta u kojem živimo, naravno ne uvažavajući klasnu, koju građansko društvo i tako ignorira.
Nije trebalo dugo čekati, da se naivno idealističko očekivanje, koje nije bilo bazirano na niti jednom znanstvenom argumentu izjalovi. Svega 21 godinu nakon počeo je novi sukob globalnog razmjera sa puno strašnijim posljedicama od onog prvog. Iz njega također nije izvučena nikakva pouka, jer su se ratni sukobi, ali sada nižeg intenziteta nastavili, proizvodeći nove patnje i stradanja. Ratni sukobi nakon II sv. rata nisu iznimka nego pravilo. Opasnost od njih nije umanjena postojanjem NATO saveza ili okupljanjem oko EU. Štoviše, NATO je postao skoro pa konstanta u recentnim vojnim sukobima, što vrijedi i za članice EU.
Iz činjenice da je nastanak ratova povezan sa pojavom klasnog društva, odnosno privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, a ti su principi ugrađeni u sva društvena uređenja, od robovlasničkog do kapitalističkog, objašnjena je i prisutnost ratova kroz cijelo to razdoblje. Iz toga derivira formula do kada će ratovi postojati. Oni će postojati dok bude i klasnog društva i sukoba interesa koji iz njega proističu. Time i potreba većine čovječanstva za mirom može biti zadovoljena u besklasnom društvu, koje može biti ostvareno ako čovječanstvo abolira kapitalizam prije nego kapitalizam uništi čovječanstvo.
Nema rata među narodima – nema mira među klasama.

U Puli, 11. XI. 2012.
Kapuralin Vladimir