Svim drugaricama, radnicama, sugrađankama, svim ženama ovog svijeta, čestitamo 8. mart!

8. mart, Međunarodni dan žena

8. marta 1857. godine u New Yorku su štrajkale tekstilne radnice zahtijevajući bolje radne uvjete. Pola stoljeća kasnije, 1908. godine, održane su demonstracije 15.000 tekstilnih radnica u Chicagu. Radnice su prethodno bile zatvorene u tvornici iz koje nisu mogle izaći, a onda je izbio požar u kome je stradalo 129 žena. Godinu dana kasnije, u znak sjećanja na ovaj događaj, u New Yorku je prvi put obilježen 8. mart. Zahtijevajući bolje plaće, kraći radni dan i pravo glasa, žene su započele borbu za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost.

1910. godine u Kopenhagenu, na Međunarodnoj konferenciji radnih žena, njemačka socijalistkinja Clara Zetkin izlazi s prijedlogom da se 8. mart obilježava kao Međunarodni dan žena. Na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena u Moskvi, 1921. godine, odlučeno je da se 8. mart u cijelom svetu proglasi međunarodnim Danom žena, da bude podsjetnik na dugogodišnju žensku borbu. Ujedinjeni narodi od 1975. godine i službeno obilježavaju Međunarodni dan žena. Dvije godine kasnije, Generalna skupština Ujedinjenih naroda rezolucijom je proglasila 8. mart Danom ženskih prava i međunarodnog mira.

Danas je ženama nominalno dostupno sve što i muškarcima, formalno su potpuno ravnopravne, no u stvarnosti je naše društvo još puno predrasuda i u njemu su još uvijek itekako vidljive podjele na muške i ženske poslove, obaveze, načine ponašanja. Žene su danas stupnjem obrazovanja pretekle muškarce u stjecanju visoke stručne spreme, magisterija i doktorata. Stopa zaposlenih žena raste. U Hrvatskoj je 2012. godine bilo zaposleno 52,6 posto žena, a 2018. njih 60,1 posto. No, iako su Ustavom zajamčena jednaka prava, u praksi, u stvarnom životu, ravnopravnost žena i muškaraca još nije postignuta. Država ne sprječava napredovanje žena, ali postoje mnoge društvene prepreke koje se temelje na rodnoj i stereotipnoj podjeli uloga. Istraživanje iz 2016. Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost pokazuje da u 58,4 posto slučajeva žene vode brigu o djeci, a u 83 posto o kućanskim poslovima. Žene će i dalje nastaviti manevrirati između posla i obitelji više nego što to čine muškarci. U svijetu žene obavljaju dvije trećine poslova, a privređuju samo jednu desetinu svjetskog dohotka i posjeduju manje od jedan posto svjetskih dobara. Prema rezultatima UN-ovog istraživanja, žene diljem svijeta zarađuju 77 posto iznosa plaćenog muškarcima. U Europskoj uniji plaće žena u prosjeku su 16 posto manje od plaća muškaraca na istoj poziciji, a mirovine su čak 24 posto manje.

Studija koju je ovih dana objavio Program UN-a za razvoj (UNDP), na temelju podataka iz 75 zemalja, pokazuje da gotovo 90 posto svjetske populacije – uključujući i žene – ima neke predrasude prema ženama: „muškarci su bolji politički vođe ili direktori tvrtki od žena; studiranje je važnije za muškarce nego za žene; muškarci trebaju imati prioritet na tržištu rada kad je ponuda radnih mjesta slaba…“. UN-ova agencija poziva vlade i institucije da počnu koristiti novi politički pristup kako bi se stalo na kraj stereotipnim razmišljanjima i diskriminatornim praksama. Napori koji su bili efikasni u eliminaciji razlika kad se radi o zdravstvu ili obrazovanju sada trebaju ići dalje kako bismo se suočili s još težim problemom: duboko ukorijenjenim predrasudama – kako kod muškaraca tako i kod žena – koje sprečavaju istinsku ravnopravnost. I kako bi se promijenila porazna statistika iz izvješća po kojoj 28 posto ljudi u svijetu smatra da je normalno da muškarac tuče ženu.

S jedne strane, borbu za prava žena mora se sagledavati u širem kontekstu, kao dio borbe za osnovna ljudska prava. Negativni trendovi u društvu kojima smo svjedoci ne idu u prilog toj borbi. S jedne strane, vidimo opći porast nasilja – u obitelji, među vršnjacima, među navijačima, na društvenim mrežama, na portalima u komentarima ispod članaka… Vidimo i sve češće uplitanje Crkve u mnoge segmente društva. Crkva i udruge pod utjecajem Crkve nameću konzervativna rješenja i traže izmjenu postojećih zakona želeći, između ostalog, ograničiti pravo žene na prekid trudnoće. Vidimo porast nacionalizma i ksenofobije, rasizma i mržnje. Očita je nedovoljna briga društvenih institucija koje su pritisnute tradicionalizmom i socijalnom neosjetljivošću, posebno kad su u pitanju ženska ljudska prava. Umjesto da radi na provođenju postojećih zakona kojima se regulira problematika žena, obitelji i društva (i na poboljšanju te regulative!), vlast tolerira sve agresivniju kampanju ultrakonzervativnih snaga koje zagovaraju reviziju stečenih prava žena dovodeći do porasta netrpeljivosti, do netolerancije i nesigurnosti u društvu. Kad razularena desnica nasrće na mnoge dosegnute vrijednosti i povijesne činjenice, u najtežem su položaju upravo žene. One ostaju potplaćene, niže rangirane, omalovažene, u reproduktivnom smislu svedene na inkubator.

S druge strane, položaj žena u društvu evidentno proizlazi iz prirode samog kapitalizma: kapital voli slabo plaćeni, a još više neplaćeni rad i zato zdušno podržava i održava podjelu na “muške” i “ženske” poslove. “Ženski” poslovi su u pravilu oni koji su slabije plaćeni (na primjer, u tekstilnoj industriji) i najveći dio onih koji su neplaćeni. Kuhanje, peglanje, čišćenje… sve ono što radnicima omogućuje da se svaki dan iznova vraćaju na posao, kao i briga o nemoćnima (onima koji su premladi, prestari ili prebolesni da bi mogli biti radna snaga) – za te su poslove, neplaćene poslove, još uvijek, najvećim dijelom zadužene žene.

Kad govorimo o potrebnoj politizaciji borbe za ženska prava i o uvođenju feminističkih principa u sindikalne akcije (o čemu se ovih dana govorilo na jednoj tribini o perspektivama ženskog štrajka u domaćem kontekstu), moramo biti svjesni da borba protiv dvostruke opresije žena mora biti dio borbe za oslobođenje radničke klase. A svaki put kad govorimo o borbi za radnička prava, moramo govoriti i o neplaćenom radu, jer taj neplaćeni rad omogućuje onaj plaćeni. Može li radnik raditi ako je gladan, ako mu djeca ili stari roditelji nisu zbrinuti? Sve dok procesi dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje…), kao i briga o nemoćnima (djeci, starima, bolesnima) leže najvećim dijelom na ženskim plećima – žene neće imati vremena za sindikalne ili političke borbe. Da bi sudjelovanje žena u sindikatima i političkim organizacijama odgovaralo njihovoj zastupljenosti u sferi rada, neplaćeni poslovi moraju biti maksimalno socijalizirani i ravnomjerno raspoređeni između muškaraca i žena kako bi žene i muškarci mogli ravnomjerno sudjelovati u borbi za pravednije društveno uređenje.

Vesna Konigsknecht,

predsjednica SRP-a