Danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko-oportunističke retorike, neophodno je postaviti si nekoliko elementarnih pitanja: što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono upotrijebljeno kao koncesija buržoaskog društva u novonastalim uvjetima liberalnog kapitalizma ženama i feminističkim udrugama.
Odgovore na ta pitanja nikad nećemo dobiti budemo li ignorirali ili zanemarivali klasne parametre kao cjeline projekta.
Aktivnosti koje su prethodile koncepciji ovog obilježja datiraju još iz sredine XIX. stoljeća U vrijeme snaženja američke industrije i prodora prema još neosvojenim dijelovima kontinenta, mlada radnička klasa plaćala je danak industrijskog razvoja. Najteže među njima bilo je ženama i djeci–radnicima koji su najgrublje eksploatirani.
Stoga su, 8. marta 1857., u New Yorku žene zaposlene u tekstilnoj industriji protestirale zbog neljudskih radnih uvjeta i niskih plaća. Tom ih je prilikom policija rastjerala, ali su dvije godine kasnije osnovale svoj prvi sindikat kako bi se zaštitile i osigurale si osnovna prava u radnoj sredini.
Ponovno su žene New Yorka demonstrirale 8. marta 1908. kada je njih 15 000 tražilo kraće radno vrijeme, bolju plaću, pravo glasa i zabranu dječjeg rada. Demonstracije su protekle u znaku slogana „kruh i ruže“ pri čemu je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života. U maju iste godine, Socijalistička partija odredila je posljednju nedjelju u veljači kao Nacionalni dan žena, a prvo obilježavanje toga dana u SAD-u održano je 28. veljače slijedeće godine.
Na međunarodnoj konferenciji žena socijalista, održanoj 1910. godine u Kopenhagenu, njemačka je socijalistkinja Klara Zetkin predložila da se štrajk američkih tekstilnih radnica iz 1857. godine, proglasi Međunarodnim Danom žena. Preko 100 delegatkinja iz 17 zemalja, uključujući i prve tri žene izabrane za parlamentarne zastupnice u Finskoj, jednoglasno su prihvatile prijedlog:. Međunarodni dan žena proglašen je u čast pokreta za ženska prava, uključujući pravo glasa. Na konferenciji, međutim, nije određen točan datum obilježavanja.
Slijedeće godine, 19. marta 1911. – Međunarodni Dan Žena proslavljen je prvi puta u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj kada je preko milijun žena i muškaraca manifestiralo ulicama tražeći pravo žena da glasaju i budu birane, pravo na rad lišen diskriminacije na radnom mjestu.
Zbog I. sv. rata, ali i socijaldemokratske izdaje radničke klase, taj se dan prestao obilježavati. Da bi se na poticaj radnica iz Petrograda, 23. veljače 1917. godine po Julijanskom kalendaru, a što je odgovaralo 8. martu po Gregorijanskom kalendaru, ponovno štrajkalo za „kruh i ruže“, ali i za povratak vojnika sa ratišta. Iako sve političke vođe nisu bile za štrajk, žene su ustrajale, a četiri dana kasnije ruski je car bio prisiljen na abdikaciju. Bio je to početak ruske građanske revolucije, a privremena vlada dala je ženama pravo glasa. Taj je povijesni događaj definitivno odredio Dan žena, a uveo ga je 1921. godine Lenjin u počast radnicama i on se obilježava i danas.
Ujedinjeni narodi tek su 1975. godine počele slaviti 8. mart kao međunarodni Dan žena, a dvije godine kasnije, generalna skupština UN-a prihvatila je rezoluciju kojom se proglašava Dan ženskih prava i međunarodnog mira koji će se obilježavati na datum koji odredi svaka zemlja članica.
Ujedinjeni su narodi donesenu rezoluciju obrazložili činjenicom da osiguranje mira i društvenog napretka, te punog uživanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, zahtijeva aktivno sudjelovanje, ravnopravnost i unapređenje položaja žena, te potrebu da se oda počast doprinosu žena u jačanju međunarodnog mira i sigurnosti. Za žene svijeta, taj je dan prilika da se preispita napredovanje žena u borbi za ravnopravnost, mir i razvoj, te da se dalje radi na ujedinjavanju, povezivanju i aktiviranju ženskih snaga koje dovode do značajnih društvenih promjena.
Na IV. svjetskoj konferenciji žena u Pekingu 1995., članice iz 189 zemalja jednoglasno su potvrdile da je neravnopravnost žena i muškaraca i dalje osnovni problem te da, kao takav, ima ozbiljne posljedice za dobrobit čovječanstva u cjelini. „Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Stoga se ne može promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva“, navodi se u završnom dokumentu Konferencije.
Međutim, još uvijek nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci. Žene još uvijek čine većinu od 1.3 milijarde siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno. U prosjeku, žene zarađuju 30-40 % manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svugdje, žene su i dalje većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.
Na osnovu saznanja koje nam je ostavila povijest, nije teško zaključiti, da je pitanje ravnopravnosti žena i borba za dosizanje te ravnopravnosti nedjeljiva od ukupne klasne borbe radnika za ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku i ovladavanja rezultatima svoga rada, a time i preuzimanje svoje sudbine u vlastite ruke… što znači da se borba nastavlja…
Na tragu takvog razmišljanja, vidimo smisao obilježavanja 8. marta, međunarodnog Dana žena, te ga čestitamo svim ženama.
Vladimir Kapuralin,
predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske