Nakon prigodničarskih javno odrađenih događanja etabliranih političkih stranaka, danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo, da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko oportunističke retorike, neophodno je postaviti si nekoliko elementarnih pitanja. Što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono upotrebljeno kao koncesija buržoaskog društva, u novonastalim uvjetima liberalnog kapitalizma, ženama i feminističkim udrugama?
Odgovore na ta pitanja nikad nećemo dobiti budemo li ignorirali ili zanemarivali klasne parametre i činjenicu da je neravnopravnost žena i muškaraca i dalje osnovni problem te da, kao takav, ima ozbiljne posljedice za dobrobit čovječanstva u cjelini. Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Stoga se ne može promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i klasno emancipatorskog razvijenog društva. Još uvijek nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci.
Prema podacima s IV. svjetske konferencije žena u Pekingu 1995. godine, žene još uvijek čine većinu od 1,3 milijarde siromašnih u svijetu; tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno; u prosjeku žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svugdje, žene su i dalje većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.
To bolje od bilo kojeg drugog argumenta govori da slogan „kruh i ruže“, pod kojim je demonstriralo 8. marta 1908. godine 15.000 žena New Yorka i, ponovno pod istim sloganom, 1917. godine žene u Rusiji – pri čemu je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života – ni danas, nakon jednog stoljeća, nije izgubio na aktualnosti.
Međutim, današnje dijeljenje kruha i ruža na glavnom zagrebačkom trgu je pripomoglo onima koji su ga dobili taj dan, ali im ne nudi rješenje za ostala 364 dana u godini i nikako nije istovjetno sloganu „kruh i ruže“ iz 1908. godine, već može biti protumačeno upravo kao koncesija s početka teksta
Dakle, na osnovu tih i ostalih saznanja koje nam je ostavila povijest, nije teško zaključiti da je pitanje ravnopravnosti žena i borba za dosizanje te ravnopravnosti nedjeljiva od ukupne klasne borbe radnika za ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku i ovladavanja rezultatima svoga rada, a time i preuzimanje svoje sudbine u vlastite ruke… Što znači da se borba nastavlja…
Na tragu takvog razmišljanja, vidimo smisao 8. marta – međunarodnog Dana žena.
Vladimir Kapuralin