Danas kad obilježavamo 8. mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo, da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko-oportunističke retorike, neophodno je postavit si nekoliko elementarnih pitanja. Što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono upotrebljeno kao koncesija buržoaskog društva u novonastalim uvjetima liberalnog kapitalizma ženama i feminističkim udrugama?
Odgovore na ta pitanja nikad nećemo dobiti budemo li ignorirali ili zanemarivali klasne parametre i činjenicu da je neravnopravnost žena i muškaraca i dalje osnovni problem te da, kao takav, ima ozbiljne posljedice za dobrobit čovječanstva u cjelini. Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Stoga se ne može promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i klasno emancipatorskog razvijenog društva. Još uvijek nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci.
Žene još uvijek čine većinu od 3,5 milijardi siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, u prosjeku žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svugdje, žene su i dalje većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava prelazi broj žrtava onih koji su u vojničkim uniformama.
To bolje od bilo kojeg drugog argumenta govori da slogan „kruh i ruže“, pod kojim je demonstriralo 8. marta 1908. godine 15.000 žena New Yorka i, ponovno pod istim sloganom, 1917. godine žene u Rusiji – pri čemu je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života, ni danas nakon jednog stoljeća nije izgubio na aktuelnost.
Posebno je tragična sudbina žena sa jugoslavenskog prostora koje su iz pozicije samoupravljača, kreatora vlastite sudbine, svedene na razinu robe.
Dakle, na osnovu tih i ostalih saznanja koje nam je ostavila povijest, nije teško zaključiti da je pitanje ravnopravnosti žena i borba za dosizanje te ravnopravnosti nedjeljiva od ukupne klasne borbe radnika za ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku i ovladavanja rezultatima svoga rada, a time i preuzimanje svoje sudbine u vlastite ruke, a što znači da se borba za socijalnu transformaciju nastavlja…
Na tragu takvog razmišljanja, vidimo smisao 8. marta – Međunarodnog Dana žena i čestitamo ga svim ženama.
Vladimir Kapuralin
član Predsjedništva SRP-a