Tito je otišao na više od 120 putovanja i posjetio 60 zemalja na 4 kontinenta, te razgovarao s 230 državnika iz svih dijelova svijeta.
Prije 63 godine na Prvoj, beogradskoj, konferenciji Pokreta nesvrstanih zemalja, održanoj od 1. – 6. 9. 1961. prije svega velikom zaslugom Tita i Jugoslavije, ovaj važan međunarodni događaj u Beogradu je okupio 25 država trećeg svijeta. Osnivački kongres izazvao je ogromni medijski interes, a glavni grad SFRJ su tih dana novinari nazivali prijestolnicom svijeta.
Na konferenciji je usvojena Deklaracija šefova država ili vlada, a uz nju su bila još dva dokumenta: Opasnost od rata i Apel za mir. Glavni i završni dokument konferencije bila je Beogradska deklaracija, kojom su konstatirani problemi međunarodnih odnosa, izraženo je stajalište okupljenih zemalja o pitanju kolonijalizma, hladnog rata i ratne opasnosti, kao i ekonomske eksploatacije manje razvijenih zemalja, da bi ta stajališta postala temelj na kojima se izgradio i djelovao Pokret.
Ideja je rođena u jeku „hladnog rata“ kao plod razmišljanja o „trećem putu“, a temelji su udareni 19. 7. 1956. Brijunskim povijesnim sastankom na kojem su dogovorena načela vezana uz osnivanje Pokreta nesvrstanih zemalja. Domaćin je bio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, a gosti su mu bili indijski premijer Jawaharlal Nehru i egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Tito je važne državnike ugostio na otočiću Vangi. Nakon razgovora, Tito, Naser i Nehru potpisali su u Bijeloj vili na Velikom Brijunu Brijunsku deklaraciju u kojoj je navedeno:
„Mir se ne može postići podjelom, već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom.“
Bio je to odgovor na hladnoratovsku podjelu tadašnjeg svijeta, između Istočnog (SSSR) i Zapadnog bloka (SAD). Pokret nesvrstanih pružit će svojevrsnu alternativu toj bipolarnoj podjeli svijeta, široko otvarajući vrata smirivanju međunarodnih tenzija politikom miroljubive koegzistencije, kontroli atomskog naoružanja i općeg razoružanja
Pokret nesvrstanih zemalja nastao je s ciljem podrške nacionalnoj borbi za neovisnost, iskorjenjivanju siromaštva, otporu kolonijalizmu, neokolonijalizmu, apartheidu, rasizmu i imperijalizmu te suprotstavljanju svim oblicima okupacije, dominacije i blokovske podjele svijeta, ali i kao odgovor zabrinutog čovječanstva na sve opasniju bipolarizaciju svijeta kao izravnu posljedicu trke u naoružavanju konvencionalnim i atomskim oružjem, prvenstveno dvije antagonističke sile i njihovih vojnih blokova, SAD-a s NATO savezom i Sovjetskog Saveza s članicama Varšavskog ugovora.
Pokret je počivao na pet osnovnih principa miroljubive koegzistencije:
- Uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta
- Uzajamno nenapadanje
- Uzajamno nemiješanje u unutarnje poslove
- Jednakost i uzajamna korist
- Miroljubiva koegzistencija
Snažne su to poruke nepristajanja na politiku hladnog rata, blokovskog svrstavanja, ideoloških sukoba na relaciji Istok – Zapad, bipolarizacije i mogućeg izbijanja svjetskog sukoba, kao i prvi otpor tendencijama opće globalizacije svijeta.
Bilo je to vrijeme velikih političkih uspjeha Pokreta u smirivanju nagomilanih svjetskih problema, naročito u periodu djelovanja njegovih osnivača, Tita, Nasera i Nehrua.
Pokret nesvrstanih nije predstavljao samo suprotstavljanje blokovskoj podjeli svijeta, već je pokazao da svijet nužno ne mora funkcionirati na dominaciji i hegemoniji, a još manje da se radi o pukoj neutralnosti ili nezauzimanju stava. Sugerirao je i davao odgovore i rješenja za najteža politička i ekonomska pitanja, a radi svoje društvene i političke heterogenosti zemalja koje su u većoj ili manjoj mjeri, osim međusobno, imale izvjesne odnose i sa silama i blokovima, ukazuje da je bio vrlo liberalan, djelujući na principima uzajamnoga poštovanja, nenapadanja, nemiješanja u unutarnje poslove, gradeći jednakosti i uzajamnu korist te miroljubivu i aktivnu koegzistenciju.
Pokret je naglo rastao i u kratko vrijeme okupio gotovo dvije trećine članica Ujedinjenih naroda, ili, u to vrijeme, 55% ukupnog stanovništva planeta.
Tako je Pokret postao nezaobilazan faktor međunarodne politike i odigrao značajnu ulogu u sprečavanju globalnog blokovskog sukoba. Znatno je ubrzao procese dekolonizacije Afrike, zalagao se za opće razoružanje, napose potpisivanjem sporazuma između super-sila SAD-a i SSSR-a o smanjenju, neširenju i uništenju nuklearnog oružja te stvaranje bezatomskih zona, podržavajući detant – zabranu nuklearnih pokusa pod vodom, u atmosferi i svemiru Zalagao se i za uklanjanje raketnih sistema srednjeg i kraćeg dometa u Evropi, smanjenje konvencionalnog oružja i zabrani kemijskog i mnogo drugog, čime je bitno doprinio svjetskom miru te smanjenju vojne i političke napetosti uz porast povjerenja i suradnje.
Kroz desetljeća djelovanja, Pokret je povezao mnoge male narode i njihove ekonomije, oslobađajući ih dominacije velikih i moćnih.
Djelujući nešto više od pola stoljeća, Pokret nesvrstanih je doživljavao uspone i padove, ovisno o političkoj i ekonomskoj situaciji u svijetu. Bio je niz godina u krizi identiteta, naročito u vrijeme naftne krize, opće globalizacije i sovjetske intervencije 1979. u Afganistanu, ali i nastojanjem jedne grupe zemalja da se približe sovjetskom bloku, pod izlikom stvaranja antiimperijalističke alijanse.
Josip Broz Tito, autoritetom ratnog pobjednika i iskusnog državnika, čovjek koji se uspješno suprotstavio hegemonima tog vremena, Hitleru, Staljinu i Zapadu, i time postao inspiracija generacijama političara Afrike i Azije, kao i Jugoslavija, originalna i jedinstvena u svijetu po radničkom samoupravljanju i jedina od evropskih zemalja, uz Cipar, postali su lideri Pokreta nesvrstanih, politikom aktivne miroljubive koegzistencije među zemljama s različitim političkim sistemima. Ostvarili su golemi ugled u svijetu, koji daleko nadilazi ekonomsku i vojnu moć jedne male zemlje, te poštovanje i znatni utjecaj na političkoj sceni svijeta.
Tako se Josip Broz Tito okupljenima obratio istakavši da će Nesvrstani učiniti veliku uslugu svijetu ako jasno i odlučno ukažu na put koji vodi ka smirivanju, slobodi, ravnopravnosti i miroljubivoj suradnji svih naroda.
Tito je ubrzo postao neformalni vođa pokreta, a historičari i politički analitičari slažu se da je nesvrstavanje bilo jedini pravi put za Jugoslaviju, koja se poslije Drugog svjetskog rata našla između SSSR-a i SAD-a kao čekića i nakovnja. U najkraćem, Tito nije htio pod rusku informbiroovsku kapu, ali nikako ni s američkim progonom komunista, pa se formiranje Pokreta i ulazak u „treći svijet” ispostavilo kao dobar potez da izbjegne dva vojna pakta koja su bi polarizirala svijet.
Jednom prilikom o Nesvrstanima Tito je rekao:
„Nesvrstana politika, koju slijedi i Jugoslavija, dala je, što je dobro poznato, ogromne rezultate u borbi za mir i društveni progres. Nesvrstane zemlje su danas glavni pobornici ravnopravnih odnosa u svijetu, odnosa bez ikakve diskriminacije i miješanja u unutrašnje poslove drugih. Istovremeno, one pokazuju najrazvijeniju sposobnost za demokratsku suradnju u svim oblastima ljudske i društvene djelatnosti, i to kako u međusobnim odnosima tako i u odnosima sa svim drugim zemljama. Nesvrstane zemlje su na čelu borbe za stvaranje pravednijega ekonomskog poretka u svijetu, u kome bi već jednom narod svake zemlje trebalo da koristi svoja prirodna bogatstva prvenstveno za sebe i vlastiti razvoj“.
Zahvaljujući naporima Tita i SFRJ, Pokret je uspješno djelovao, a posljednji samit kojem je prisustvovao Tito odigravao se na Kubi 1979., godinu dana prije njegove smrti, kada je dana podrška „pravu naroda Zapadne Sahare na samoopredjeljenje“.
Nakon Tita i raspada Jugoslavije, dolazi i do slabljenja utjecaja Nesvrstanih. Većina novonastalih državica nije te sjajne diplomatske i državničke pozicije koristila niti je pristupila Pokretu. Politikom dijametralno suprotno onoj koja je plijenila svjetske simpatije, otvarala mnoga vrata suradnji i povoljnim ekonomskim interesima, a zemlju činila politički, ekonomski i vojno neovisnom, mnoge republike nisu iskoristile, već su bezglavo pohrlile pod „sigurnosni kišobran“ NATO saveza, poput Hrvatske, Slovenije i, odnedavno, Crne Gore, a neke, kao Makedonija i BiH, planiraju to u bliskoj budućnosti, bez obzira na opći prezir i neslaganje većine svojih građana, kao i s politikom kojom politokracija ne dopušta referendumsko izjašnjavanje naroda po ovom važnom pitanju. Jedino još Srbija održava prisnije odnose s Nesvrstanima, dok Hrvatska ima status promatrača.
Zadnjih desetljeća, padom socijalističkog sistema i Istočnog bloka, umanjen je utjecaj Pokreta nesvrstanih navodnim nestankom politike hladnog rata. Ipak, njegova zadaća nije završena, jer je hladni rat zamijenjen politikom „vrućeg mira“ – stari antagonizmi i imperijalistička želja za dominacijom nad svijetom i dalje su prisutni, a obračuni starih antagonističkih saveza i dalje proizvode ratna žarišta i tenzije poput rata u Ukrajini, na Bliskom istoku i dr. No, daleko od očiju ostatka svijeta, koji se više – manje bori s privrednim i sigurnosnim krizama, Pokret nesvrstanih se bavi temama koje ostatak svijeta baš previše i ne zanimaju, što pokazuje i više nego oskudna razina izvještavanja u Zapadnim medijima do samog ignoriranja, kao i u medijima država koje su nastale raspadom jedne od njegovih osnivačica – Jugoslaviji.
Politika Nesvrstanosti, usprkos potpune marginalizacije pa i medijske blokade od strane Zapada, u što se u potpunosti uklopila i politika Hrvatske, neosporno je ostavila dalekosežne političke, ekonomske i društvene dosege, jer su u temelje političke nesvrstanosti duboko ugrađene ideje humanizma, pravde, jednakosti i zajedništva naroda i zato ta ideja i danas nailazi na svoje poklonike širom svijeta.
Pogledom na kartu svijeta, upada u oči da Pokret nesvrstanih još uvijek okuplja zemlje kao i prije više od pola stoljeća kada je okupljao najsiromašnije zemlje svijeta. No, usprkos odlasku nekih članica i nestanka Jugoslavije, čije se nasljednice nisu pretjerano trudile vratiti u zagrljaj Nesvrstanih, broj zemalja Pokreta stalno se povećavao i sada broji 120 članica. Zato se ne bi moglo reći da Pokret gubi na značaju. Uz vjernost starim principima suzbijanja siromaštva i suprotstavljanja neokolonijalizmu i imperijalizmu, on danas uglavnom okuplja države izvan struktura formiranih oko stalnih članica Vijeća sigurnosti i najjačih gospodarskih sila. Zato mnogi ovaj pokret vide i kao savez južne (siromašnije) političke hemisfere postavljen nasuprot sjevernoj (bogatoj) hemisferi. To u praksi može izgledati i kao neka vrsta političke reprezentacije „ostatka svijeta“ – drugoligaša u stalnoj borbi za preživljavanje, čiji se predstavnici okupljaju na samitima grupe za samopomoć. Stoga se „vanblokovske“ države trude povećati međusobnu gospodarsku suradnju i smanjiti ovisnost o velikim centrima moći.
Kao temeljno uporište za daljnji rad i djelovanje, Pokret pronalazi u borbi protiv neokolonijalizma i globalizacije, pod čijom krinkom centri moći, na novi način, pokoravaju manje i slabije narode i države. Dakle, nestankom bipolarnog svijeta nije nestalo, već se globalizacijom i pojačalo, ugnjetavanje i dominacija jakih nad malima. Sve manji broj ljudi posjeduje sve veću imovinu svijeta – siromašni su sve siromašniji, a bogati sve bogatiji. Stoga, kako je nastao na načelima otpora kolonizaciji s ciljem zaštite malih naroda i njihovog prava na slobodu i samoopredjeljenje, to je i daljnje postojanje Pokreta nesvrstanih zemalja imperativ, jer je svijet još daleko od dosega tih ideala.
1. 9. 2024.
Socijalistička radnička partija Hrvatske