Fidel Castro: Neizbježan napad NATO-a
(Prijevod: Jasna Tkalec)
L’Escambray, 3 marta 2011.
Različito od onog što se događa u Egiptu i u Tunisu, Libija zauzima prvo mjesto na Indeksu za ljudski razvoj u Africi, s očekivanim trajanjem života najdužim na cijelom afričkom kontinentu. Odgoju i obrazovanju, kao i brizi za zdravlje stanovnika, posvećuje se osobita pažnja države. Kulturni nivo njezinog stanovništva svakako je viši nego drugdje. Ona ima drugačije probleme od svojih susjeda. Stanovništvu ne nedostaje ni hrana kao ni društvena briga. Zemlja je imala veliku potrebu za stranom radnom snagom, kako bi se gradili vrlo ambiciozni projekti, što su obuhvaćali proizvodnju i socijalni razvoj. Iz tog razloga Libija je davala posla stotinama hiljada radnika iz Egipta, Tunisa, Kine i drugih zemalja. Imala je ogromne zarade i rezerve u konvertibilnim valutama deponirane u bankama bogatih zemalja, od kojih je kupovala potrošačke artikle i oružje, čak i ono vrlo rafinirano. Sve su to Libiji prodavale baš one zemlje, koje bi je danas htjele napasti u ime ljudskih prava.
Kolosalna kampanja laži, raširena po cijelom svijetu masmedijima, stvorila je veliku konfuziju u svjetskom javnom mnijenju. Proći će mnogo vremena prije no što će moći biti pravilno shvaćeno ono što se zaista dogodilo i događa u Libiji, i prije no što bude moguće odvojiti stvarne činjenice od izmišljenih, koje mediji šire na sve strane.
Ozbiljne televizijske kuće kao Telesur smatrale su da im je dužnost poslati novinare i kamermane da slijede događaje i na jednu i na drugu stranu, u cilju dobijana točnih informacija o onom što se stvarno događa.
Komunikacije su međutim blokirane, pošteni su diplomatski činovnici riskirali vlastiti život prolazeći kroz zone sukoba kako bi promatrali i informirali, danju i noću, što se događa. Imperij i njegovi saveznici su u međuvremenu upotrebili sofisticiranija komunikacijska sredstva, prikazujući zbivanja na takav način, da je onaj tko je želio biti obaviješten, morao sebi stvoriti predstavu o događajima čitajući između redaka raširenih dezinformacija.
Bez ikakve sumnje lica mladića što su protestirali u Bangaziju, lica muškaraca i žena, s muslimanskim velom ili bez njega, izražavala su iskrenu indignaciju.
Ipak se opaža utjecaj plemenske komponente, koja je vrlo snažna u toj arapskoj zemlji, uprkos zajedničke muslimanke vjere, koja obuhvaća 95 posto njezinog stanovništva.
Imperijalizam i NATO –veoma zabrinuti zbog revolucionarnog vala koji je zahvatio arapski svijet, najveći izvor velikog dijela nafte na kojoj počiva potrošačka ekonomija razvijenih i bogatih zemalja – nemaju nikakvog interesa da interveniraju na pozitivan način u unutarnjem sukobu koji je izbio u Libiji, ali mogu iz njega izvući korist, mogu se čak opredijeliti za oružanu intervenciju. Deklaracije, što ih je dala desnica u administraciji SAD-a, od prvog su časa bile kategorične u tom smislu.
Okolnosti ne bi mogle biti povoljnije. U novembarskim izborima republikanska desnica je zadala takav udarac predsjedniku Obami, da mu još sad zvoni u glavi, a on je pravi stručnjak za retoriku.
Fašistička grupacija „mission accomplished”, koju sad ideološki podržavaju i ekstremisti Tea Paty-je, svela je stvarne mogućnosti kojima raspolaže aktualni predsjednik SAD-a jednostavno na dekorativnu ulogu, a njegov program o javnom zdravstvu i o sasvim nesigurnom ekonomskom porastu nalazi se u velikoj opasnosti zbog budžetskog deficita i zbog nezaustavljivog povećanja javnog zaduženja, koje je premašailo sve historijske rekorde.
Uprkos poplave laži i uprkos konfuziji koja je stvorena, Sjedinjene Države ne bi smjele povući ni Kinu ni Rusku federaciju na odobrenje vojne intervencije u Libiji u Vijeću sigurnosti, iako su uspjele postići da Savjet za ljudska prava potvrdi onakve ciljeve do kojih i je u tom trenutku bilo stalo. Što se tiče vojne intervencije Državni Sekretar Sjedinjenih Država izjasnio se izrazima koji ne daju mjesta sumnji: «Nije isključena nijedna opcija».
Stvarna je situacija takva, da se danas Libija nalazi u građanskom ratu, a kako smo i predvidjeli, Ujedinjene nacije su u položaju da ništa ne mogu učiniti da se ovaj zaustavi, jer njihov sekretar još podjaruje vatru dodajući joj obilne količine goriva.
Problem na koji gore spomenuti akteri nisu računali jeste da najuvažavaniji vođe pobune, koji imaju veliki utjecaj u složenoj situaciji, odbijaju na svaki način stranu vojnu intervenciju.
Nekoliko je stranih agencija za štampu informiralo da je Abdelhafiz Ghoga, glasnogovornik Revolucionarnog Komiteta, izjavio u ponedeljak, 28. februara da će «teritorij (još «neoslobođen» opaska prev.) uskoro osloboditi sam libijski narod.»
«’Računamo na vojsku, kako bi oslobodili Tripolis’, potvrdio je Ghoga najavljujući stvaranje «Nacionalnog vijeća» koje predstavlja gradove u zemlji, koji se nalaze u rukama pobunjenika»
«’Ono što želimo su informacije, koje nam mogu pružiti obavještajne službe, ali ni u kojem slučaju ne želimo da se naš suvereni teritorij gađa iz zraka, sa zemlje ili s mora’¸ dodao je u razgovoru sa novinarima u tom gradu koji se nalazi 1.000 km istočno od Tripolisa».
«Nepopustljivost koju su odgovorne osobe opozicije izrazile u odnosu na nacionalni suverenitet međunarodnoj štampi u Bengaziju odgovara u potpunosti spontano izraženom stavu većine stanovnika Libije» – informira telegram agencije AFP od prošlog ponedjeljka.
Istog je tog dana profesor političkih nauka na Sveučilištu u Bengaziju, Abraham Imneina, izjavio:
«U Libiji postoji jak nacionalni osjećaj».
«’Osim toga primjer koji su dali štrajkovi u Iraku zaplašio je cijeli arapski svijet’, istako je profesor, misleći na američku invaziju 2003. godine koja je dobila zeleno svjetlo, jer je bila predstavljena kao nosilac demokracije za tu zemlju, a kasnije je trebala ‘zaraziti’ cijelu regiju. To se potonjim razvojem događaja pokazalo potpuno pogrešnom pretpostavkom, koju su potpuno porekle stvarne činjenice.»
Profesor nastavlja:
«’Poznato nam je što se dogodilo u Iraku, koji je postao potpuno nestabilan i zato nećemo ići tim putem. Ne želimo ovdje Amerikance, da ne bi kasnije morali zažaliti za Gadafijem‘ nastavio je stručnjak».
«No prema Abeiru Imneina, ‘postoji osjećanje da je ovo naša revolucija, to je revolucija koju mi sami moramo izvesti’».
Samo nekoliko sati nakon objavljivanja ovih izvještaja dva najvažna masmedija Sjedinjenih Država, New York Times i Washgton Post odmah su se požurili dati nove verzije stanja, a agencija DPA je sutradan, 1. marta, izjavila:
«Libijska opozicija mogla bi zahtijevati od Zapada avionske napade i bombardiranje strateških položaja snaga koje su vjerne predsjedniku Muamaru Gadafiju, danas piše štampa Sjedinjenih Država.»
«Pitanje će biti raspravljeno u Libijskom Revolucionarnom Vijeću, specificirali su u svojim online verzijama ‘The New York Times’ i ‘The Washngton Post’».
«’The New York Times’ podvalači kako ova diskusija pokazuje sve veće frustracije vođa pobunjenika pred mogućnošću da Gadafi ponovo osvoji vlast.»
«U slučaju da se operacije izvode unutar strukture Ujedinjenih nacija, to ne bi značilo međunarodno uplitanje, objasnio je glasnogovornik Vijeća, kojeg je citirao New York Times».
«Vijeće je sastavljeno od advokata, članova akademija, sudaca i istaknutih ličnosti libijskog društva».
Rezolucija deklarira:
«Washngton Post je iznio mišljenje pobunjenika, a oni tvrde kako bez podrške Zapada borba sa snagama vjernim Gadafiju može dugo vremenski trajati i stajati mnogo ljudskih života.»
Treba primjetiti da u datoj slici nije naveden ni jedan radnik, seljak ili zidar, baš nitko vezan za materijalnu proizvodnju i nitko od studentske omladine, čak ni jedan borac, izuzev onih koji sudjeluju u manifestacijama.
Čemu taj napor da se pobunjenici prikažu kao istaknuti članovi libijskog društva i da baš oni zahtijevaju bombardiranje od Sjedinjenih Država i od NATO-a, kako bi na taj način bili ubijani njihovi sunarodnjaci u Libiji?
Jednog će se dana doznati istina zahvaljujući osobama, kao što je profesor političkih nauka iz Bengazija, koji nam rječito ispripovjeda o užasnom iskustvu, koji su doživjeli Libijci kad su vidjeli kako se po Iraku ubija, kako se razaraju kuće, kako su milijuni ljudi ostali bez posla i kako su prisiljeni emigrirati.
U utorak, 2. marta putem Agencije EFE već poznati glasnogovornik pobunjenika daje izjave koje, po mom mišljenju potvrđuju i opovrgavaju istovremeno ono što je kazao u ponedeljak: »Bengazi (Libija) 2. marta. Rukovodstvo libijskih pobunjenika zatražilo je od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija da napadne ‘plaćenike’ režima Muamara Gadafija.
«’Naša vojska ne može napasti plaćenike, zbog njihove defanzivne uloge’¸ izjavio je glasnogovornik pobunjenika, Abdelhafiz Ghoga, na jednoj konferenciji za štampu u Bengaziju.»
«’Avionski strateški napad je sasvim druga stvar nego strana vojna intervencija, koju odbacujemo’¸ naglasio je glasnogovornik snaga opozicije, koji je neprekidno tvrdio kako se protivi stranoj vojnoj interveniciji u libijskom sukobu.»
Kojem od mnogobrojnih imperijalističkih ratova nalikuje ovaj rat?
Bez izuzimanja napad plaćenika na Zaljev svinja te prljavi rat koji vode protiv naše domovine već 50 godina, a koja će ipak sljedećeg 16. aprila proslaviti svoj rođendan.
Za sve te ratove, uključujući i onaj u Vijetnamu, koji je odnio milijune ljudskih života, davana su opravdanja i prihvaćane su i najciničnije upotrebljene mjere.
Tko još sumnja u skorašnju vojnu intervenciju u Libiji razuvjerit će ga Agencija za štampu AP, za koju smatram da je vrlo dobro obaviještena. Ona danas naglašeno ističe sljedeću informaciju: »Diplomacija potvrđuje da zemlje NATO-a pripremaju hitni plan u kojem im je model ‘no fly zona’ nametnuta Balkanu 1990., predviđajući da će se međunarodna zajednica odlučiti na primjenu avionskog embarga prema Libiji».
I zaključuje.
«Visoki službenici kojima nije dopušteno objavljivanje imena zbog osjetljivosti ovog pitanja, najavili su da su razmatrane opcije počevši od ‘no fly zone’ prema modelu koji je vojni savez upotrebio za zabranu letenja nad Balkanom godine 1993., a što je učinjeno s mandatom Vijeća sigurnosti, kao i ostale mjere, sve do opcije avionskog bombardiranja NATO-a po modelu primjenjenom za Kosovo 1999. godine, koji nikada nije dobio mandat Vijeća sigurnosti.».
Dostupno na engleskom: http://www.escambry.cu/Eng/Special/fidel1103031115