U Beogradu je 22. i 23. marta, u organizaciji Beogradskog foruma, Kluba admirala i generala Srbije, SUBNOR-a Srbije, Društva srpskih domaćina i uz sudjelovanje Svjetskog mirovnog vijeća (WPC) održana dvodnevna međunarodna konferencija povodom 20. godišnjice NATO agresije na SR Jugoslaviju, radnog naziva „Mir i napredak umjesto rata i siromaštva“. Na konferenciji se okupilo preko 200 delegata: političara, diplomata, aktivista mirovnih pokreta, novinara, pisaca, pripadnika vojske i drugih profila iz 50-ak zemalja. Iz Hrvatske je bio Vladimir Kapuralin.
Na završetku rada usvojena je Beogradska deklaracija.
Slijedi nekoliko osnovnih teza deklaracije.
Osnovni cilj konferencije bio je očuvanje sjećanja i odavanje počasti žrtvama agresije. Učesnici su jednoglasno osudili agresiju, istaknuvši da je ona bila ilegalna, pokrenuta bez mandata Vijeća sigurnosti, mimo povelje UN-a, dokumenta KESS-a iz Helsinkija i svih normi
Organizatori i izvršitelji agresije trebali bi odgovarati za svoje zločine. U agresiji je poginulo oko 4.000 osoba (uključujući 79 djece), dok je ozbiljno ranjeno još 6.500 osoba. Izravna materijalna šteta iznosila je 100 milijardi USD. Naglašeno je da NATO i članice koje su sudjelovale u agresiji imaju obavezu kompenzirat počinjenu štetu.
NATO, kao relikt Hladnog rata, treba raspustiti, a strane vojne baze ukinuti, uključujući i Bondstil na Kosovu i Metohiji. Agresijom 1999. na SR Jugoslaviju, postao je osvajački savez odgovoran što su nepovjerenje i konfrontacija najdublji od Hladnog rata i što je duboko uzdrman svjetski poredak sigurnosti.
Balkan je danas nestabilniji, a Evropa podjeljenija. Priznanje da je napad na SR Jugoslaviju bio povijesna pogreška iziskuje hrabrost i viziju.
Agresija NATO-a poslužila je kao presedan i model za globalizaciju intervencionizma, obrazac kako se terorizam i separatizam koriste za nasilnu promjenu „nepodobnih“ režima i za nametanje geopolitičkih interesa Zapada, prije svega SAD-a.
Nasilno oduzimanje Kosova i Metohije od Srbije predstavljalo bi presedan koji bi vodio iscrtavanju novih granica na Balkanu i stvaranje takozvane „Velike Albanije“, a separatističke težnje u drugim evropski i vanevropskim zemljama bile bi intenzivirane.
Učesnici konferencije obaviješteni su o nalazima znanstvenih i drugih stručnjaka te potvrdili da je upotreba municije ispunjene osiromašenim uranom, grafitnim i kasetnim bombama i drugim zapaljivim i otrovnim sredstvima dovela do dugoročnog zagađenja okoliša i masovnog ugrožavanja zdravlja građana.
Učesnici konferencije zahtijevaju da se nova trka u naoružavanju i kršenje međunarodnih sporazuma iz te oblasti hitno zaustavi, a sredstva preusmjere za ekonomski razvoj. Založili su se za mirno, političko rješavanje svih međunarodnih problema, uz poštovanje principa međunarodnog prava, povelje UN-a i odluka Vijeća sigurnosti UN-a.
https://rs-lat.sputniknews.com/vesti/201903231119238310-nato-agresija-zg/
20. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU
Mjesto održavanja: Beograd
Vrijeme održavanja: 22. – 24. marta 2019.
Tema: Međunarodna konferencija povodom 20. godišnjice NATO agresije na SRJ
Dragi prijatelji,
Dozvolite mi da se najprije zahvalim organizatorima ovog skupa na hvalevrijednoj inicijativi i na ukazanoj časti kojom mi je pružena mogućnost da vas sve skupa pozdravim kao prijatelje, jer na osnovu pobuda oko kojih smo se okupili ovdje, uvjeren sam da mi to i jesmo. A tome valja pridodati još i respektabilan broj znanih i neznanih institucija i pojedinaca koji širom svijeta, u granicama svojih mogućnosti, čine ono što i mi danas, a to su kritički pristup i argumentirana osuda brutalnih događaja započetih pred dva desetljeća.
U proteklih dvadeset godina, čitava plejada vrlo kompetentnih ljudi različitih profila, koji pokrivaju široko polje ljudskih djelatnosti, izanalizirala je događanja kojih se danas prisjećamo i izrekla svoj sud o njima. Pa, iako nam je sve poznato u detalje, neke stvari moramo po n-ti put ponoviti i ovdje danas i ubuduće, jer ne smiju biti prepuštene zaboravu.
Višestruki su razlozi koji nas obavezuju da to ne zaboravimo. Prije svega i iznad svega to je pijetet prema nedužnim civilnim žrtvama, koji su tom prilikom izgubili svoje živote ili su tokom agresije ranjeni ili su na neki drugi način oštećeni. Bilo je tu muškaraca, žena, djece, staraca, zdravih i bolesnih, drugim riječima tu spadaju svi oni koje agresori, tj. ubice, licemjerno nazivaju kolateralne žrtve i koje premašuju one vojne. Drugi je razlog civilizacijska dužnost osude zločina i onih koji su zločin počinili.
Agresija koju je tzv. međunarodna zajednica, a ustvari 19 najbogatijih zemalja svijeta na čelu s NATO i SAD, izvršila u proljeće 1999. godine na SR Jugoslaviju je u svojoj biti klasičan primjer rata za prostor. Taj rat je bio samo nastavak tektonskih društveno-političkih procesa iz 90-ih godina prošlog stoljeća, kojih je ekonomski cilj bio prodor krupnog kapitala na istok, osvajanja novih tržišta, preuzimanja resursa, infrastrukturne i financijske baze novoosvojenih područja.
Cilj agresije bio je kažnjavanje SR Jugoslavije, kao jedini preostali bastion nakon tektonskih društveno-političkih promjena 90-ih, koji je stajao na putu prodoru krupnog kapitala na istok, kojim je tzv. međunarodna zajednica, a u stvari grupa najbogatijih zemalja svijet, predvođena SAD-om, osvajala novi lebensraum na kojem je instalirala svoju dominaciju u skladu s pravilima Novog svjetskog poretka. To kažnjavanje izvršeno je vrlo temeljito i sveobuhvatno, počinjen je zločin prema ljudima, stvarima i životnoj sredini, a prisutno je još i danas
Nekoliko je detalja, koji ovu agresiju determiniraju kao vojno-politički događaj bez presedana u novijoj povijesti. Osim rata za prostor, kojeg je razvijeni centar poveo protiv nerazvijene periferije i prodora na istok, bilo je to i razdoblje kada je, nakon završetka Hladnog rata i ukidanja Varšavskog pakta i blokovske podjele, NATO tražio formulu kojom bi opravdao svoj opstanak. U tom je traženju NATO odstupio od pravila koja si je sam postavio u vrijeme osnivanja, a koja su ga definirala kao vojni savez kojemu je zadatak štititi zemlje članice Atlantskog pakta od agresije izvana. Agresijom na SR Jugoslaviju, NATO ne samo da je izašao iz svojih geografskih okvira, već je umjesto obrambene uloge poduzeo napadačku na jednu suverenu državu koja nije ničim ugrožavala savez, suprotno svim međunarodnim pravnim normama i bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Presedan par excellence učinjen je devet godina kasnije, sada već prema državi Srbiji otimanjem dijela njenog teritorija, također mimo svih međunarodnih pravnih normi i protivno Rezoluciji br. 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Na protektoratu Kosova i Metohije instalirana je najveća američka vojna baza u tom dijelu Evrope, u ulozi odskočne daske prema kaspijskom bazenu, na pravcu opkoljavanje Rusije i Kine
Bombardiranje koje je trajalo 78 dana, prestalo je 10. juna, ali agresija još traje. Ona se samo provodi drugim, sofisticiranijim sredstvima, pritiscima, uvjeravanjima i otvorenim ponižavanjem i vrijeđanjem žrtve. Prošle godine NATO je objavio službenu informaciju da bombardiranje s municijom koja sadrži osiromašeni uran nije „opasno po zdravlje ljudi“, usprkos činjenici da je i veliki broj pripadnika jedinice koja je rukovala tom municijom kasnije preminuo od posljedica kontaminacije. Tom izjavom, osim ruganja nauci i zdravoj pameti, uvreda je i za sve ozračene žrtve. 2010. godine, njemački je ambasador u Beogradu uputio kritiku vlastima u Srbiji što za događaje iz 1999. godine koriste termin „NATO bombardiranje“, jer bi to kod mladih moglo izazvati negativne konotacije prema NATO. On smatra da bi u Srbiji djeci, kad pitaju o tim događajima, trebalo objasniti „da je bombardiranje bilo ispravno“. Ambasador taj stav potkrepljuje, valjda samo njemu razumljivom usporedbom, da kada je on kao mladić gledao ruševine po Njemačkoj poslije rata „nije mrzio one koji su to počinili, jer je bilo onih koji su mogli da mu kažu zašto je to učinjeno“.
Nagovaranja i pritisci da Srbija uđe u NATO, dakle da žrtva priđe pod okrilje agresora, već zadire u okvire Stockholmskog sindroma, kad žrtva stupa pod skute agresora. Najponižavajući je osjećaj nemoći u trenutku saznanja da krivci za počinjeni zločin nisu, niti je u postojećim međunarodnim odnosima realno očekivati, da će za svoja nedjela biti procesuirani.
Grupa zemalja agresora na čelu sa SAD problem nije riješila, nego ga je produbila i danas je pravično rješenje udaljenije nego je bilo pred dvadeset godina i u potpunosti možemo na njega primijeniti tvrdnju Alberta Einsteina da nijedan problem ne može biti riješen na istoj razini svijesti iz koje je izašao.
Usprkos svim specifičnostima, ne možemo govoriti o jugoslavenskoj krizi i agresiji kao o izoliranom slučaju. Agresija na SR Jugoslaviju, rat u Afganistanu, Iraku, Libiji, Jemenu, Siriji, nemiri u Ukrajini, Venezueli dio su istog imperijalnog plana, osmišljeni iz jednog centra zla i sprovedeni od jedne ekipe s neznatnim izmjenama. Stoga borbu protiv tih pojava ne može se voditi fragmentirano, nju moramo voditi zajednički, solidarno na globalnoj razini.
To otvara mnoga pitanja. Kako na današnjem stupnju civilizacijskog razvoja čovječanstvo trpi i tolerira toliko nasilje, ili okreće glavu od njega? Da li to znači da evolucijski razvoj ljudske svijesti nije pratio tempo razvoja ostalih čovjekovih vještina i osobina? Ono što znamo je da je ta razina svijesti u ljudi danas niža nego što je bila na početku XX. stoljeća. Vjerujem da smo se svi ovdje prisutni, ali i svi oni koji ovdje nisu s nama, a koji dijele naše stavove, izdigli iz tog entropijskog stanja. Borba protiv nasilja i za slobodu naroda se nastavlja.
Vladimir Kapuralin