U Bologni je 1. jula 2001. godine osnovana Nacionalna koordinacija za Jugoslaviju Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia – JUGOCOORD. Bio je to rezultat procesa nastalog ranih 90-ih, nakon kontrarevolucije i secesionističkih ratova na području Jugoslavije, kada je veći broj aktivističkih grupa i pojedinaca koristio svaku priliku da bi što širi auditorj upoznali sa svojim viđenjem događaja na jugoslavenskom prostoru. Koristili su tribine, predavanja, prezentacije i niz drugih manifestacija na koje bi dolazili, govorili o Jugoslaviji i iznosili svoje stavove. Prve klice organiziranosti pojavile su se ranih 90-ih u emisiji Jugoslavenski glas – Voce Jugoslava, emitiranog na „Radio slobodan grad“ – Radio Città Aperta. 1994. godine, u upotrebi je naziv Pokret za istinu o jugoslavenskim ratovima – Movimento per la verità sulle guerre jugoslave. 1996. godine, nakon dvodnevne debate na Fakultetu za fiziku, pokret se naziva Rimska koordinacija za Jugoslaviju, Coordinamento ROMANO per la Jugoslavia, da bi na osnivačkom kongresu u Bologni usvojili današnje ime. Udruga je 2007. godine registrirana kao nevladina neprofitna organizacija ONLUS.
Osnivači su ljudi angažirani oko problematike koja se odnosi na geografski, kulturni i politički jugoslavenski prostor. To su Talijani, jugoslavenski emigranti koji žive ne samo u Italiji, nego i drugdje u Evropi, ali i pojedinci koji i dalje žive na ovom prostoru.
Aktualni predsjednik je Puljanin Ivan Pavićevac, koji živi i radi u Rimu. Sekretar je nuklearni fizičar Andrea Martochia, čovjek zaljubljen u Jugoslaviju, govori naš jezik. Motiv za osnivanje bila je želja i potreba određenog intelektualnog, znanstvenog i kulturološkog kruga ljudi, koji su nakon raspada Jugoslavije na osnovi svog porijekla, posla, ili neke druge sklonosti vezanih uz Balkan, odlučili prikupljati, analizirati i distribuirati informacije nezavisno od uobičajenih službenih stereotipa. Drugi motiv bio je potreba upućivanja pomoći civilnom stanovništvu ratom stradalih područja.
O njihovom radu, više od onoga što je vrlo detaljno dato na web stranicama, skoro da se i nema što reći: organiziraju forume, tribine, izdaju knjige, imaju impozantan fundus jugoslavenske literature, organiziraju tečaj srpsko-hrvatskog jezika. Analiziraju i komentiraju relevantne događaje vezane uz Jugoslavenski prostor, a značajni segment aktivnosti odnosi se na prikupljanje i distribuiranje pomoći stanovništvu ratom stradalih područja, sve do obnove cijelih škola.
Unutar organizacione sheme imaju znanstveni komitet, tijelo koje bi odgovaralo našim forumima. Surađuju sa srodnim organizacijama s jugoslavenskog prostora s kojima se susreću i na drugim međunarodnim skupovima. Od istaknutih pojedinaca izdvojio bih, uz spomenute predsjednika Pavićevca i tajnika Martochia:
Andreu Catonea, profesora iz Barija, povjesničara radničkog pokreta; Enrica Vigna, esejista; nedavno preminulog Gilberta Vlaica, docenta Tršćanskog univerzitetu, koji je narušenog zdravlja učestvovao u organizaciji i distribuciji humanitarne pomoći do gornje granice fizičke izdržljivosti; Klaudija Cernigoja i Petera Berensa iz Trsta, nezamjenjivi kad je potrebno tumačiti zbivanja za vrijeme fašizma na tzv. istočnoj granici, uključujući i pitanje fojbi.
Od inozemnih autoriteta koji održavaju dinamičku surađuju sa CNJ trebalo bi svakako spomenuti:
Michela Collona iz Belgije, novinara, pisca, filmskog autora, vanjskopolitičkog analitičara, člana antiimperijalističke konferencije “Os za mir”, kao dijela “Volteirove mreže”; Jürgena Elsäessera, novinara, pisaca, vanjskopolitičkog analitičar iz Njemačke; Dianu Jonston, publicistkinju iz Kanade… Ovime svakako niz nije konačan.
Vladimir Kapuralin