Velika Oktobarska socijalistička revolucija bila je, ako zanemarimo Parišku komunu, prvi uspješno ostvareni projekt utopijske vizije koji je nudio obespravljenom, poniženom i izrabljivanom proletarijatu mogućnost da skine izrabljivačke okove i uspostavi prvu radničku državu u ljudskoj povijesti.
Taj je događaj potakao velika revolucionarna gibanja i u drugim dijelovima Evrope, koja su nažalost okrutno ugušena. Ubrzao je i usmjerio događanja u radničkom pokretu i bio poticaj osnivanju brojnih komunističkih partija, neposredno nakon Oktobarske revolucije i završetka I. svjetskog rata širom svijeta. Zanos s kojima su prihvaćene nove ideje potvrđuje i primjer s jugoslavenskog području kada je KP Jugoslavije, na parlamentarnim izborima 1921. godine – nakon samo dvije godine od osnivanja, izašla kao treća partija po broju osvojenih glasova, ali je neposredno nakon toga zabranjena.
Rezultati koji su postignuti u području privrede, industrijalizacije, znanosti, kulture, sporta i ostalih segmenata društva, u odnosu na intenzitet i tempo, te pravo obrazovanja i medicinske zaštite za sve u prvoj zemlji socijalizma možemo smatrat epohalnima i do tada nezabilježenima. Eliminirana je nezaposlenost, čime je ispunjeno osnovno ljudsko pravo na rad. Mlada Sovjetska država našla se uskoro u vrtlogu II. svjetskog rata iz kojeg je izašla kao pobjednik, koja je za tu veliku pobjedu i slom nacizma dala najveći doprinos i podnijela najveće ljudske i materijalne žrtve.
Na međunarodnom planu, SSSR i ostale socijalističke zemlje, proizašle nakon II. svjetskog rata ili vlastitim revolucijama, bile su podsticaj i nadahnuće sindikalnim i radničkim pokretima u kapitalističkim zemljama u borbi za veća socijalna i materijalna prava koje kapitalisti nisu mogli ignorirati. SSSR, a u granicama svojih mogućnosti, i ostale socijalističke zemlje u praksi su pokazale internacionalističku solidarnost pomažući revolucionarne i oslobodilačke pokrete i antikolonijalnu borbu za neovisnost.
Nakon tektonskih društveno-političkih promjena 90-ih u kojima je srušen socijalizam u istočnoj Evropi, došlo je do restauracije kapitalizma, ali podjele na razvijeni centar i nerazvijenu periferiju ostale su i dalje. U postsocijalističkim zemljama, naročito onima u kojima su za vrijeme rata bili snažni kvislinški pokreti, došlo je do jačanja desnih snaga, pa i onih ekstremnih klerofašističkih. U Hrvatskoj je nakon kontrarevolucije i građanskog rata došlo do fašizacije javnog prostora u vidu ustaške ideologije prema kojoj su vlasti benevolentne. Revidira se povijest, pobjednici se proglašavaju zločincima, socijalizam se stigmatizira i negiraju se svi njegovi rezultati, poražene okupatorove marionete se svrstava na pravednu stranu.
Vrhunac apsurda je izglasavanje neznanstvene rezolucije u Evropskom parlamentu o izjednačavanja fašizma i komunizma, koja dugoročno ima za cilj isključivanje socijalističke misli i prakse iz javnog prostora.
Ali 90-ih se nije dogodilo čudo, dogodila se povijest koju nismo očekivali i za koju mi nismo bili spremni i sada se nalazimo na početku, ali sve je to dijalektika i dio revolucije koja ne prestaje ni kad dođe do zastoja.
Kapitalizam, naš protivnik, nije uspio riješiti potrebe čovječanstva i danas je od tog cilja udaljeniji nego u vrijeme svoga početka pred dva stoljeća. On danas nije samo izrabljivački sistem, već i duboko destruktivan, što znači da uništava životvornost ljudi i životne sredine koju pretvara u mrtvu materiju radi ostvarivanja profita. Dalje, kapitalizam je danas jedini društveni sistem u povijesti koji je u stanju uništit čovječanstvo. I to ne samo vojnim sredstvima, već i uništenjem životne sredine i životvornih resursa. To znači da borbu protiv njega treba iz esencijalne sfere proširiti na egzistencijalnu.
Naš put prema socijalizmu se nastavlja. To je put kojim su pred 102 godine krenuli radnici, seljaci, vojnici, muškarci i žene. Za čovječanstvo ne postoji alternativa, jer ona može biti samo barbarstvo.
Neka je vječna slava, čast i hvala svim revolucionarima svijeta.
U Puli, 7. XI. 2019.
Vladimir Kapuralin