U talijanskom parlamentu je 30. III. 2004. godine, pod pritiskom desničarskih i podrškom partija lijevog centra, izglasan, i time ustanovljen, Il giorno del ricordo, „Dan sjećanja“, 10. februara. Tim činom se u Italiji ustoličila nova praksa kojom se pristup iseljavanju u Italiju većeg broja Talijana, ali i Slavena, s oslobođenih područja Istre, Dalmacije i otoka nakon II. svjetskog rata i pripajanja tih dijelova Jugoslaviji, izdvaja od dotadašnje percepcije i daje mu drugu dimenziju. U prošlosti bi se na talijanskoj strani problem aktualizirao kada bi se pojavila politička potreba za njim. Određivanjem 10. februara „Danom sjećanja“, povod je institucionaliziran i on više nije prepušten političkoj potrebi trenutka, već se on permanentno nudi kao argument, čime si je institut vlasti zadao obavezu i ona vlast koja ne bude posegnula za njim riskira da bude doživljena kao nepatriotska.
Pristup i argumentacija koja je korištena za taj projekt pristrana je, selektivna i jednostrana. U obzir uzima samo žrtve i stradanja pripadnika talijanske nacionalnosti u periodu nakon septembra 1943. godine, dok prešućuje žrtve slavenskog domicilnog stanovništva iz vremena prije i tokom II. svjetskog rata.
I prije donošenja spornog zakona, talijanska je strana događaje o kojima je riječ koristila propagandistički, pa i iredentistički, kvantitativno pretjeravajući po pitanju žrtava i događaja. S druge strane, nakon završetka rata, u uvjetima blokovske podjele i nastavka hladnog rata, iskoristila je za temeljito brisanje fizičkih tragova koncentracijskih logora na i oko istočne granice, pri čemu su i njeni ratni zločinci prošli nekažnjeno, za razliku od, recimo, njihovih kolega – izvjesnog broja nacističkih zločinaca. S druge strane, i jugoslavenska strana nije puno odnosno, bolje reći, rado govorila o odgovornosti s naše strane, što nije doprinijelo raščišćavanju problema.
Pojave poput „Dana sjećanja“ nisu put do istine. Danas, s vremenske distance od 70 i više godina od tih događaja, pristrani političari ne mogu riješit problem. Najpozvaniji za to su povjesničari obiju strana, a takvih ima – koji ne zlorabe svoju struku, već na osnovu postojeće arhivske i ostale građe utvrđuju istinu. Tome mogu doprinijeti i ostali istinoljubivi pojedinci koji se zanimaju za te događaje.
U Puli, 10. februara 2020.
Vladimir Kapuralin