“Quod licet Iovi, non licet bovi”

Od covida-19 u Hrvatskoj je umrlo više od 5.400 ljudi, a ekonomske će se štete još dugo zbrajati i osjećati. Ako nema epidemioloških mjera, broj oboljelih i umrlih vrtoglavo raste, a strogim epidemiološkim mjerama uništavamo ekonomiju. Bili smo svjesni da nas iz tog začaranog kruga može spasiti samo masovno cijepljene stanovništva. No, nabavu cjepiva Vlada je prepustila Europskoj uniji, nedorasloj zadatku da s proizvođačima sklopi kvalitetne ugovore. Naprosto ne dobivamo ugovorene količine cjepiva. A ono malo što je do sada nakapalo pokazalo je da je država nesposobna organizirati cijepljenje, čak ni u najskromnijem obimu. U fokusu javnosti trenutno je cijepljenje preko reda. Otkriva se sve više slučajeva cijepljenja „preko veze“, a svi se opravdavaju situacijom u kojoj je jedina alternativa cijepljenju po rodbinskoj, prijateljskoj ili interesnoj liniji – bacanje dragocjenog cjepiva. Da, kada nema jasnih kriterija i dobre organizacije, onda se liječnici moraju „snalaziti“, a uvijek se na mjestu gdje je ostala neiskorištena doza načetog cjepiva zatekne neka važna osoba, prijatelj i njegova žena, nečija majka ili punica… A kada novinari navale s pitanjima i potpitanjima onda se problem zamuti pričom o inspekcijama koje će, kao, sve ispitati i poduzeti što je potrebno.

Cijepljenje preko veze je samo novi slučaj, nova naplavina koju je izbacila korona u društvo u kojemu se sve sređuje preko veze – kada se traži posao, kada dijete treba upisati u vrtić ili u dom smjestiti starijeg člana obitelji, kada treba obaviti liječnički pregled ili zahvat. Preko veza i vezica može se srediti sve, od diplomskih i stručnih ispita, preko dobivanja u zakup ili koncesiju, do povoljnih sudskih presuda. Nešto ide preko veze, nešto se mora i podmazati. Pojedinci traže veze kada rješavaju svoje probleme jer vide da veze djeluju, da je čitavo društvo premreženo vezama i poznanstvima, da postoji sprega između interesnih skupina i političkih elita koje svojim odlukama i aktima kontroliraju i preraspodjeljuju nacionalne resurse omogućujući prelijevanje javnog novca u privatne ruke.

Neki su skloni ovakvo funkcioniranje društva nazvati ortačkim kapitalizmom, jer pate od iluzija da je moguć nekakav drugačiji, bolji, uređeniji, čak humaniji kapitalizam. U tu bajku vjeruje i ekipa koja se okuplja u Davosu. Shvatili su da s kapitalizmom nešto nije u redu, da je sustav neodrživ i da su ljudi diljem svijeta sve nezadovoljniji sve većom nejednakosti. Pokušavajući naći rješenje, dospjeli su samo do nejasne formule „kapitalizma s ljudskim licem“, koju ni sami sudionici okupljanja ne znaju definirati, ali im ne pada na pamet raspravljati o socijalizmu. Ni kod nas nema političke volje da se demontira kapitalizam i da se krene u izgradnju pravednog, solidarnog i dugoročno održivog sustava. Takve ideje naprosto i nažalost nemaju podršku birača. To pokazuju svi izborni ciklusi posljednjih 30 godina. Sve dok birači ne shvate da je kapitalizam sustav koji svojim temeljnim postavkama stvara bogate i siromašne, moćne i nemoćne, privilegirane i deprivilegirane… postojat će bogovi i volovi. Što si bliže bogovima, koji imaju pare, moć i privilegije, to imaš veće pravo iskoristiti cjepivo za sebe i svoje i time ga uskratiti onima koji su možda u većoj opasnosti, ali ne spadaju čak ni u volove, nego su stoka sitnog zuba.

Vesna Konigsknecht