Kao što smo u izjavi povodom predstojećih parlamentarnih izbora 2020. već objasnili, suradnja lijevih stranaka započela je potpisivanjem Šibenske deklaracije.
„Mi, pojedinke i pojedinci, predstavnici i predstavnice stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta, zabrinuti za socijalnu i ekonomsku perspektivu Hrvatske i budućnost demokracije u Hrvatskoj i Evropi – donosimo
ŠIBENSKU DEKLARACIJU O USPOSTAVI UJEDINJENE LJEVICE – ZAJEDNIČKE PLATFORME LIJEVIH SNAGA
…
Deklaracija je otvorena za potpisivanje svim pojedinkama i pojedincima, predstavnicama i predstavnicima stranaka i platformi, udruga, inicijativa i pokreta i sindikata, a 8. 9. 2018. u Šibeniku potpisali su je
– za Novu ljevicu – Dragan Markovina, predsjednik
– za Održivi razvoj Hrvatske (ORaH) – Mladen Novak, predsjednik
– za Socijalističku radničku partiju (SRP) – Vlado Bušić, predsjednik
– za Radničku frontu (RF) – Sanja Kovačević i Aleksandar Dolić, delagat/kinja“
Citirali smo samo uvodni i zaključni dio, sadržaj se može naći na poveznici https://www.srp.hr/2018/09/
SRP je Deklaraciju potpisao čista srca, bez fige u džepu, uvjeren da je okrupnjavanje ljevice moguće, poželjno, čak nužno, da ujedinjena ljevica ima sinergijski potencijal. No, šibensko su jato, jedva da se „tinta posušila“, napustile dvije ptičice (Nova ljevica i Orah) i odlepršale u jedno drugo, liberalno jato. Ostatak jata (SRP i RF) je nastavio suradnju zajedničkim izlaskom na izbore za EU parlament i zajedničkom kandidatkinjom na predsjedničkim izborima. A onda je, nakon predsjedničkih izbora, odlepršala i RF, u „besadržajnost koja proždire lijevu političku scenu“ (Marko Biočina opisujući stanje u SDP-u). Na ljevici je ostao SRP.
Andrej Nikolaidis reče da je povijest socijaldemokracije povijest razumnih kompromisa. Čineći razumne kompromise, socijaldemokracija je stigla do točke u kojoj više ne osporava kapitalizam, da bi na kraju zaključila kako je vrlo razumno odustati i od vlastitih temeljnih principa.
Desnica govori o naciji, o nacionalnom zajedništvu i jedinstvu, trpajući u isti koš i vlasnika varaždinske „Koke“, koji živi u dvorcu, i njegove radnike, koji rade za minimalac. Liberali i socijaldemokrati pojam nacije samo zamjenjuju pojmom građanina, ostavljajući vlasnike i radnike u istom košu i obećavaju politike koje će pogodovati svim građankama i građanima, dakle i Dragutinu Drku i njegovom radniku – jer građanin su i jedan i drugi, istim pravom.
Građanin je status koji je imao snažan naboj na početku „doba slobode“ kad se politički obespravljeno građanstvo pobunilo protiv plemstva i staleškog sustava tražeći ravnopravno sudjelovanje u političkom životu, kad se markiz de Lafayette odrekao plemićke titule i za sebe ponosno rekao da je građanin Lafayette.
Kad se status građanina rastegnuo na sve pripadnike društva, izgubio je taj svoj početni snažni naboj. Štoviše, ofucao se – danas je svaka šuša građanin. Nijedna ljevičarka nije nekim većim pravom građanka od Željke Markić, nijedan ljevičar nije nekim većim pravom građanin od Željka Glasnovića ili Steve Culeja, nijedan radnik nije nekim većim pravom građanin od vlasnika firme u kojoj radi. Kakvim će to politikama socijaldemokrati pogodovati svim građankama i građanima, dakle i vlasnicima i radnicima, kad su njihovi interesi oprečni? Socijaldemokracija na to pitanje ne može odgovoriti, jer smislenog odgovora nema.
Ljevica koja ne shvaća klasnu raslojenost društva naprosto nije ljevica, to je besadržajna socijaldemokracija koja je odustala od svojih temeljnih principa.
Charles Baudelaire je rekao da je najpodliji trik vraga to što je uvjerio ljude da ne postoji. Najpodliji trik kapitalizma je to što je radnike uvjerio da nisu klasa. Nažalost, u to je uvjerio i takozvanu ljevicu koja bi provodila reforme u kojima će oni, takozvani ljevičari, uživati zajedno sa Željkom Markić i Dragutinom Drkom. Sretno im bilo!
Istinske promjene, nasušno potrebne bolesnom hrvatskom društvu, može ponuditi samo istinska, klasno profilirana ljevica. U Hrvatskoj je to danas jedino – Socijalistička radnička partija.
Vesna Konigsknecht