Svake godine u drugoj polovici avgusta, evropski političari, novinari i historičari provode orkestriranu antikomunističku harangu temeljenu na ekvidistancijalnom odnosu prema dvama “totalitarizmima“, odnosno na njihovoj jednakoj odgovornosti za početak Drugog svjetskog rata. No, i bez ulaženja u suštinu problema, bez razmatranja temelja komunističke, liberalne i nacističke ideologije, taj se dvolični pristup evropskih elita može demantirati jednostavnim prezentiranjem činjenica koje ukazuju na druge krivce za nastanak i rast nacizma, odnosno za svjesno izazivanje novog rata.

Korijeni Drugog svjetskog rata sežu u, jasno, vrijeme završetka Prvog svjetskog rata.
Prvi evropski vladar koji je pokušao zaustaviti besmisleno krvoproliće bio je ruski car Nikolaj II., koji je krajem 1916. godine s njemačkim Kaiserom započeo pregovore o obustavi rata. Kako to nije odgovaralo anglo-francuskom konceptu rata do pobjedonosnog završetka, ili do posljednjeg ruskog vojnika, Nikolaj je bio zbačen. Nasušna potreba rosijskog naroda za okončanjem rata dovela je do toga da je čak i privremena vlada Rusije, u maju 1917. godine, predlagala okončanje rata bez “aneksije i kontribucija”.

Dan nakon preuzimanja vlasti, Lenjin je, u znamenitom “Dekretu o miru”, zatražio da sve zaraćene države bez odlaganja započnu pregovore o pravednom i demokratskom miru bez aneksija i kontribucija. Kongres je Dekret jednoglasno usvojio. Želju rosijskog naroda i njegovog rukovodstva da pod svaku cijenu izađu iz rata iskoristili su Nijemci nametanjem “zvjerskih“, kako ih je nazvao Staljin, mirovnih uvjeta. Te će mirovne uvjete stalno na umu imati lideri pobjedničkih država tijekom mirovnih pregovora u Versaillesu.

Nakon neuspjeha slamanja sovjetske zemlje putem vojne i ekonomske intervencije 14 zemalja, odnosno Građanskog rata kojeg je ta intervencija izazvala, Velika Britanija je 1922. godine organizirala mirovnu konferenciju u Genovi. U predvečerje konferencije, sovjetskoj delegaciji bila je ponuđena ratna odšteta od poražene Njemačke u visini od 16 milijardi rubalja, oko 730 milijardi današnjih dolara, no ona je taj prijedlog odbila. Na konferenciji, zapadni saveznici pokušali su od Sovjetske Rusije naplatiti ratne i predratne dugove carske Rusije. Sovjetska delegacija je, sa svoje strane, iznijela izračun štete počinjene od strane “intervencionista“ koja je daleko nadmašivala navodne dugove ruske države. U konačnici, zapadni saveznici odbili su dati kredit sovjetskoj zemlji.

Na marginama konferencije, sovjetski narodni komesar vanjskih poslova G.V. Čičerin i njegov njemački kolega Walther Rathenau, tada najbogatiji čovjek Njemačke, potpisali su Rapallski dogovor koji je predviđao uspostavu diplomatskih odnosa među dvjema zemljama, međusobno odricanje od potraživanja ratnih troškova i šteta, te starih, predratnih dugova. Dogovorom se predviđao razvoj ekonomskih i političkih odnosa dviju zemalja na principima uzajamne koristi. On je, u svojoj suštini, predstavljao pobjedu lenjinističkih principa vanjske politike, politike novog početka, bez reparacija i kontribucija. Walther Rathenau odbio je bijesne napade anglo-francuskih predstavnika i zahtjeve da se dogovor poništi te je bio ubijen dva mjeseca nakon Rapalla.

Tijekom 20-ih godina, sovjetsko rukovodstvo pokrenulo je niz mirovnih inicijativa za smanjenje naoružanja pa čak i za punu demilitarizaciju svijeta. Zapadne kapitalističke zemlje, premda je oružje po definiciji predstavljalo mrtvi kapital, nisu uopće željele razgovarati o sovjetskim prijedlozima. Na moskovskoj mirovnoj konferenciji 1922. godine, sovjetska je delegacija predložila značajno smanjivanje brojnosti armija i stvaranje neutralnih demilitariziranih zona na granicama država. Sovjetska država je, u periodu 1923. – 1925. godine, jednostrano smanjila brojnost Crvene armije s 5,3 milijuna na 560 tisuća vojnika. Učinjeno je to ponajviše radi štednje, no ta je gesta imala i međunarodnu poruku. Ona je imala veliku težinu u svjetlu činjenice da je nad sovjetskom državom još uvijek visjela realna opasnost inozemne intervencije uz pomoć Bijele armije koja se ponovno formirala i obučavala, ponajprije u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. 1927. godine, sovjetski predstavnici, na mirovnoj konferenciji u Ženevi, predložili su raspuštanje svih oružanih snaga, uništavanje oružja, likvidaciju vojno-pomorske flote i avijacije, morskih i kopnenih vojnih baza, vojnih tvornica te izdavanje zakona o ukidanju vojne službe. Sve navedene mjere trebalo je provesti u život u periodu od 4 godine. Zapadni političari kategorički su odbili sovjetski prijedlog, no on je ipak stavljen na dnevni red Lige naroda, čiji član SSSR još uvijek nije bio. Prijedlog je, nakon dugih diskusija, većinom glasova odbijen 1929. godine. Zapadni vlastodršci su, više je nego jasno, ponovno pokretali svoje zemlje u pravcu rata, dok se rat nizom mjera usmjeravao u pravcu SSSR-a.

Da je tome tako, potvrđuje “Dogovor iz Locarna”, potpisan 1925. godine, kojim su se Velika Britanija i Italija suglasile da garantiraju francusko-njemačku i granicu između Njemačke i Belgije. No garancije njemačkih granica prema jugu i istoku, prema Austriji, Čehoslovačkoj i Poljskoj, nisu bile dane.

Velika depresija izazvala je veliki šok u industrijskim zemljama Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike. Čak ni pojačana, do bestijalnosti, eksploatacija kolonija više nije mogla riješiti nagomilane ekonomske, političke i kulturne probleme zapadnog svijeta. Pojedini zapadni čelnici išli su toliko daleko da su ultimativno od sovjetskog rukovodstva zatražili novčanu pomoć radi rješavanja posljedica ekonomske krize.

Znajući značenje “duha iz Locarna“ sovjetsko rukovodstvo pokušalo je potkopati obnovu njemačkog militarizma tako što je 1931. godine dalo ponudu njemačkoj vladi za stvaranjem sovjetsko-njemačke agroindustrijske ekonomske zajednice. Njemačka elita je taj prijedlog, kojim se praktički mogao izbjeći budući ratni sukob, glatko odbila. Odlučeno je da se svi njemački problemi ipak riješe “maršem na Istok“, koji je, mora se to stalno imati na umu, imao praktički plebiscitarnu podršku njemačke inteligencije. Još 1915. godine, od Kaisera je 125 sveučilišnih profesora putem peticije zatražilo prekid neprijateljstava na Zapadu i usmjeravanje svih njemačkih ratnih napora prema carskoj Rusiji. Dvadesetih su ličnosti poput katoličkog intelektualca Konrada Adenauera zagovarali politiku njemačkog širenja na Istok.

Ipak, agresivni krugovi njemačkih elita nisu uspjeli stvoriti pokret, a još manje ličnost, koji bi bio u stanju mobilizirati njemačku naciju i pokrenuti je u novu agresiju. Stoga su vodeće ličnosti njemačke ekonomije, politike i armije bili prisiljeni unajmiti nacističke uličare i njihovog vođu. U vrijeme kad je nacistička stranka počela gubiti na popularnosti, vidljivo iz izbornih rezultata, Hitler je doveden na vlast, dok mu je autokratska vlast omogućena glasovima nacionalističkih i liberalnih stranaka. Ovo posebno treba imati na umu jer je nakon Drugog svjetskog rata proširena lažna tvrdnja da odgovornost za donošenje znamenitog zakona “O prevladavanju siromaštva naroda i Reicha”, od 23. marta 1933. godine, snose komunisti, odnosno Staljin, koji, navodno, nije dozvolio njemačkim komunistima da svoje glasove daju socijaldemokratima i time spriječe donošenje zakona. Hitleru je, treba znati, bila potrebna podrška 2/3 zastupnika u njemačkom parlamentu, odnosno 431 glas od ukupno 647 glasova u parlamentu, no on je dobio 441 glas i time izvanredne, praktično diktatorske, ovlasti u njemačkoj državi. Donošenje zakona lijeve stranke ni teorijski nisu mogle spriječiti, jer su imale ukupno 201 glas – socijaldemokrati 120 i komunisti 81.

Dovođenje Hitlera na vlast predstavljalo je manji dio problema. Daleko teži problem predstavljao je njegov dugotrajan ostanak na vlasti, osobito u svjetlu duga Njemačke koji je najvećim dijelom nastao kao posljedica provođenja planova Dawesa i Younga. 28. februara 1933. godine, dug Njemačke, uključujući reparacije, iznosio je 23,3 milijarde maraka. Na osnovi sporazuma s velikim kreditorima 1934. godine, njemački dug je bio smanjen za 97 %,, što je samo u toj godini Njemačkoj uštedjelo 1,043 milijarde maraka. Čak su i američke banke, kojima je Njemačka bila dužna 1,788 milijardi dolara, pristale na ustupke. Tim prije jer je Njemačka garantirala otplatu tih zajmova. Engleska, kojoj je Njemačka sredinom te godine bila dužna 1,718 milijardi maraka, zaključila je sporazum kojim se odrekla potraživanja kredita, što je na slično rješenje potaklo i male države Evrope. Ovakva velikodušnost i popuštanje fašističkom diktatoru predstavlja kontrast odnosu Zapada prema Hitlerovim prethodnicima, redom vrlo kompetentnim političarima i ekonomistima. No, oni su bili čelnici Vajmarske republike koja nije odgovarala zemljama Zapada zbog potpisivanja Rapallskog dogovora. Zbog toga su na sve molbe i prijedloge Vajmarske republike te zemlje odgovarale s “ne”, no kad je na vlast došao Hitler, sve se izmijenilo.

Upravo su gore navedeni okviri, uz nesumnjiv entuzijazam nacističkih djelatnika, omogućili izvanredan ekonomski napredak Njemačke. Napredak koji je nadmašio znameniti napredak Rooseveltove Amerike. No, objema bajkama došao je kraj sredinom 1937. godine kad se javila nova i dublja recesija. U jesen te godine, u SAD-u je došlo do ponovnog povećanja nezaposlenosti – ona će rasti sve do 1940. godine, dok su u Njemačkoj uvedene kartice na pojedine prehrambene artikle. Nakon toga, ubrzana je militarizacija Njemačke i započeta militarizacija SAD-a.

Tada je, u novembru 1937. godine, Hitleru u posjet došao lord Halifax, čuvar državnog pečata u vladi Nevillea Chamberlaina. Bio je to razgovor dvaju hulja, Sovjeti su nakon rata objavili transkripte razgovora u kojem se Hitler pretvarao da su tema razgovora kolonije, dok je Halifax akcent stavljao na evropske probleme, odnosno Danziga, Austrije i Čehoslovačke. U proljeće 1938. godine, Austrija je bila anektirana, dok su započeti politički i medijski pritisci na Čehoslovačku.

U jesen 1938. godine, uz neviđeno ponižavanje čehoslovačkih političara od strane Chamberlaina, odnosno anglo-francuskih političara, potpisan je tzv. Minhenski sporazum kojim je Čehoslovačka osakaćena, a njen nemali vojni potencijal bio predan Nijemcima. Posebno podmuklu ulogu odigrala je Francuska, koja je zajedno sa SSSR-om, sukladno trima bilateralnim sporazumima tih zemalja, bila dužna vojno zaštiti Čehoslovačku. Ona, Francuska, je to odbila te je zajedno s Britancima spriječila prolazak sovjetske vojske, s već spremnih 40 pješadijskih i konjičkih divizija te 7 oklopnih i 12 zrakoplovnih brigada, preko poljskog i rumunjskog teritorija i time izvrši obavezu zaštite čehoslovačke zemlje. U to vrijeme, Wehrmacht je na Čehoslovačku mogao poslati maksimalno 47 divizija. Prema procjenama njemačkih generala, dobro utvrđena čehoslovačka vojska iz stroja sama bi izbacila oko 60 % njemačkih vojnika.

U proljeće 1939. godine, okončana je okupacija ostatka Čehoslovačke, čija vojska, na čuđenje Nijemaca, nije pružila ni najmanji otpor, dok je u ruke Nijemaca pala oprema i oružje dovoljnih za opremanje preko milijuna vojnika.

U to vrijeme završio je i anglo-njemački medeni mjesec, jer je Hitler, koji je bio izvanredan strateg, vrlo lako pročitao namjere britanskih političara. Iz historije je poznato da su za uspješan napad na Rusiju, osim po centralnom pravcu kroz Bjelorusiju, potrebna dva pomoćna pravca, s juga i sjevera, tzv. Damaklova kliješta, kojim bi se zaobišao prirodan centar ruske države, Moskva. Radi toga, praktički cijela Čehoslovačka, južni krak, je trebala pripasti Njemačkoj, dok se Hitler odlučio na stvaranje kvislinške Slovačke te davanje akvizicije Mađarskoj, tj. dijelova Slovačke i cijele Podkarpatske Ukrajine. Područja koje je trebalo predstavljati centar pobune ukrajinskog naroda protiv sovjetske vlasti. Sjeverni krak kliješta, osigurala bi Poljska ustupanjem Danziga Njemačkoj. U tom je smislu Poljska bila unaprijed isplaćena, jer je u jesen 1938. godine dobila mali dio Čehoslovačke, Tešinsku oblast. Time je poljski teritorij porastao za 0,2 %, dok je njena teška industrija tom akvizicijom porasla za 50 %.

Hitleru se, jasno, nije sviđala ideja zajedničkog nastupanja na Rusiju s oruđem zapadne politike, Poljacima. Stoga su tada, u proljeće 1939. godine, započeli trostruki bilateralni pregovori između Velike Britanije, Njemačke i SSSR-a. Iz razgovora su bili isključeni Poljaci, pa i Francuzi. Važno je imati na umu da je zaključivanje sporazuma s Nijemcima predstavljalo rezervnu varijantu sovjetske vlade te je ona nastojala postići prirodniji i dugoročno neizbježan sporazum s “neagresivnim državama“ Zapada. Problem u njihovim odnosima predstavljala je mogućnost njemačkog napada s teritorija treće države, odnosno “neizravna agresija” na SSSR. Primjer neizravne agresije predstavlja likvidacija Čeho-Slovačke u martu 1939. godine, te je takva definicija zadovoljavala anglo-francuske pregovarače. No diskusija se obnovila kad je Molotov nepopustljivo postavio zahtjev da se izraz “neizravna agresija” može upotrijebiti za takve situacije u kojima je država “žrtva” “suglasna da pod prijetnjom sile sa strane druge države ili bez takve prijetnje” omogući djelovanja “koja će rezultirati upotrebom teritorija i snaga te države radi agresije protiv nje ili protiv jedne od država potpisnica dogovora”. Problem je predstavljao dodatak “ili bez takve prijetnje” koji je mogao poslužiti kao zakonsko opravdanje za ulazak britanske, francuske ili sovjetske vojske na teritorij zemlje “žrtve” bez njenog pristanka. Molotov je vrlo dobro znao s kim ima posla te je zahtijevao uspostavu mehanizma pomoću kojeg bi SSSR stekao pravo da vojno spriječi “dobrovoljno” približavanje svojih neposrednih susjeda i Njemačke. Stavljanjem potpisa na takav dogovor, Velika Britanija i Francuska ozakonile bi postupke sovjetske vlade. Čak štoviše, u slučaju potpisivanja trojnog dogovora one bi zajedno sa Sovjetskim Savezom morale vojno intervenirati u zemlji koja agresoru, tj. Njemačkoj, dobrovoljno ustupi “svoj teritorij i snage”. Odnosno, kako je to Staljin formulirao još 1936. godine, ustupi svoje “granice na kredit”.

Problem je trebao biti riješen pregovorima u Moskvi te su francuska i britanska vlada poslale svoje delegacije u SSSR. Delegacije su na put krenule tek početkom avgusta 1939. godine, dok su, umjesto avionom, do Lenjingrada putovale sporim parobrodom “City of Exeter”, tamo provele neko vrijeme razgledavajući muzeje, te u Moskvu stigle tek 11. avgusta. (*Sovjetsko rukovodstvo interno je “City of Exeter” nazivalo “brodom budala”). Bio je to proziran manevar britanskih vlastodržaca koji su nastojali postići sporazum s Njemačkom do kojeg vrata dogovora sa SSSR-om nisu smjela biti zatvorena.

Kako politički dogovor nije bilo moguće postići, sovjetska vlada je instruirala svoje pregovarače da se razgovori svedu na konkretno vojno učešće triju zemalja u slučaju njemačkog napada na Poljsku. Francuzi su, na direktan upit sovjetskih pregovarača, izjavili da su nakon mobilizacije u mogućnosti Nijemcima suprotstaviti oko 110 divizija, 4 tisuće tenkova, 3 tisuće artiljerijskih oruđa velikog kalibra i dvije tisuće aviona. Britanci su ustvrdili da u slučaju rata na evropski kontinent mogu uputiti 6 divizija, ubrzano formirati dodatnih 9, te kasnije dovesti u borbenu spremnost još 16 divizija. No, konkretne rokove slanja značajnijeg broja britanskih divizija na kontinent članovi britanske delegacije nisu htjeli dati. Britanski pregovarači su izjavili da “odmah mogu dati dvije, a kasnije još dvije divizije”. Prve dvije divizije mogle su biti prebačene u Francusku tek u prvoj polovici, a druge dvije u drugoj polovici, oktobra.

Kad se radi o francuskoj armiji, ona je u tom trenutku, prema njemačkim podacima, raspolagala sa 109 divizija, od kojih je dio bio raspoređen u Sjevernoj Africi, dok se 20 divizija nalazilo na alpskom frontu prema Italiji. Protiv Njemačke, bez dodatne mobilizacije koja bi potrajala 2 – 3 tjedna, Francuska je mogla pokrenuti oko 80 divizija. No, za to je bila potrebna politička volja koje nije bilo.

Načelnik sovjetskog generalštaba, general Šapošnjikov, zapadnim saveznicima je saopćio da je SSSR spreman agresoru u Evropi suprotstaviti 120 pješačkih i 16 konjičkih divizija, 5 tisuća teških artiljerijskih oruđa, 9 – 10 tisuća tenkova i 5 – 5,5 tisuća aviona.

Sovjetski prijedlog izazvao je podjele u francuskoj i britanskoj vladi, no do promjene politike nije došlo. Izgovor je predstavljala poljska vlada koja ni pod kojim uvjetima nije htjela pristati na suradnju sa Sovjetima. Tek kad se nezamislivo, sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, počelo pokazivati mogućim, poljska vlada dala je svoj pristanak. Odnosno, britanski pritisak rezultirao je punim zaokretom poljske politike. No, već je bilo kasno, jer je u Moskvi Ribbentrop s Molotovom potpisao znameniti sporazum o nenapadanju.

Sporazumi o nenapadanju bili su vrlo raširena pojava u to vrijeme tako da su takav sporazum 1932. godine potpisali Poljska i SSSR, a 1934. godine Poljska i Njemačka. SSSR je potpisao slične sporazume s nizom zemalja, no u sporazumu s Njemačkom ispušten je članak koji se ranije svugdje pojavljivao: “Dogovor prestaje vrijediti u slučaju da jedna od potpisnica izvrši agresiju na treću stranu”. Staljin i Molotov su odlično znali zašto je Hitleru potreban dogovor, no dogovor je u tom trenutku, što se sovjetske strane tiče, predstavljao sredstvo pritiska na anglo-francuske saveznike. “SSSR nije obavezan uplesti se u rat ni na strani Velike Britanije protiv Njemačke, ni na strani Njemačke protiv Velike Britanije”, opisao je smisao dogovora Molotov.

Paralelno s pregovorima s njemačkim i anglo-francuskim službenicima, sovjetsko rukovodstvo je na Dalekom Istoku privodilo kraju proces eliminacije japanske opasnosti po sovjetsku zemlju. Japanska vojska bila je vojno poražena, dok je potpisivanje sporazuma Molotov-Ribbentrop, s japanske točke gledišta sporazum je predstavljao njemačku izdaju, izazvalo pad japanske vlade te definitivno okretanje japanske agresije prema pacifičkom bazenu. Prema anglo-američkim interesima.

Nakon njemačkog napada na Poljsku, Francuska i Velika Britanija imale su obavezu zaštite saveznice Poljske, odnosno obavezu napada na Njemačku. Iako su 3. septembra formalno objavile rat Njemačkoj, do vojne intervencije nije došlo, premda je vojno-politička situacija nalagala akciju. Njemačka na svojim zapadnim granicama nije držala snage koje bi se mogle suprotstaviti pritisku anglo-francuskih trupa, no Hitler je znao da do udara u leđa neće doći. Poljska je bila izdana i to prvenstveno od strane Francuske. Rat su tih dana Njemačkoj objavile Australija, Novi Zeland, Kanada i Južnoafrička Republika, dok je SAD 5. septembra proglasio neutralnost.

Nakon višekratnih intervencija od strane njemačkih vlasti, sovjetske su trupe 17. septembra ušle u Poljsku. Poljska se vlada tog dana spremala na prelazak rumunjske granice, odnosno na napuštanje naroda u njegovim najtežim trenucima. Ulazak Crvene armije omogućio je poljskim vojnicima predaju jedinicama prijateljske armije. Istovremeno, započela je masovna seoba Židova iz zapadnih u istočne dijelove raspadnute Poljske. Nitko u tadašnjem svijetu ulazak Crvene armije nije smatrao činom agresije, uključujući i poljsku vladu u izbjeglištvu koja SSSR-u nije objavila rat zbog tog čina. Ona je rat SSSR-u objavila nakon što je sovjetska vlada, dotad poljski, grad Vilnius predala u sastav tada neovisne Litve.

U poslijeratnoj historiografiji razvijena je teza o tajnom dodatku sporazumu, no takav dodatak nije pronađen ni u sovjetskim ni u njemačkim arhivima. Podjela Poljske između Njemačke i SSSR-a provedena je po tzv liniji Curzona, granici između Poljske i SSSR-a kojom je trebao biti okončan poljsko-sovjetski rat 1920. godine. Rat u kojem je Poljska pobijedila i jednostavno okupirala zapadne dijelove teritorija sovjetskih republika Ukrajine i Bjelorusije. Ulazak sovjetske vojske na ta područja označio je ispravak te historijske nepravde.

Potpisivanjem sporazuma o nenapadanju, sovjetsko rukovodstvo, bilo je to kristalno jasno svim dobro obaviještenim ljudima u tadašnjoj Evropi, stavilo je Njemačku u položaj da prije napada na SSSR mora eliminirati opasnost sa Zapada. Uz veliko oklijevanje, i nakon niza odgoda, Hitler je naredio pohod na Francusku, odnosno čišćenje istočne obale Atlantika od mjesta mogućeg iskrcavanja neprijateljskih snaga. Snaga koje bi se tamo sigurno pojavile nakon dugog i iscrpljujućeg rata između Njemačke i SSSR-a.
U prilog toj tezi idu dvije malo poznate činjenice. Dan prije njemačke invazije na Francusku, u Švicarsku je prebjegao duboko razočarani prvi Hitlerov veliki financijer, znameniti Fritz Thyssen. Njemu je rat unutar “zapadnoevropske obitelji“ bio neprihvatljiv. Još indikativniji bio je primjer britanskog primjera. Niti 12 sati nakon početka njemačkog napada na Francusku, Chamberlein je bio smijenjen, a na njegovo mjesto instaliran borbeni Churchill.

“Staljinova hladna računica“, kako je Churchill opisao njemačko-sovjetski sporazum, pokazala se u prvom koraku pogrešnom, što je i sam Staljin javno priznao. Francuski narod, svi njegovi slojevi, odbio je da se žrtvuje za vlastitu domovinu te ju je praktički bez borbe predao njemačkom okupatoru. Primjer Francuza, kao i praktički svih evropskih naroda, osobito zapadnih, pokazuje da je suvremenom i industrijaliziranom Evropom i dalje carevao feudalni duh. Da je prosječan Evropljanin, osobito onaj sa Zapada, kmet kojem nacionalnost gospodara nema nikakvog značaja. Njegov status ostaje nepromijenjen. Otpora nacističkoj vlasti na Zapadu praktički nije bilo, s izuzetkom tankog sloja francuskih komunista.
S vojnotehničke točke gledišta, pad Francuske donio je Nijemcima ogromnu količinu ratne tehnike i goriva, prvoklasne tvornice oružja te neiscrpan izvor hrane. Poboljšanje se daleko najviše osjetilo u sferi transporta, jer je francuska armija, kad se govori o svim vrstama motornih vozila, bila najopremljenija armija tadašnjeg svijeta. Francuski motori su njemačkoj vojsci dali mobilnost koja joj je omogućila velike početne uspjehe u SSSR-u.

Ipak, dugoročno gledano, Staljinova računica pokazala se ispravnom. Kriza iz 1937. godine pokazala je da američki vlastodršci moraju napustiti svaki vid izolacionizma; da se moraju okrenuti vojno-inflacijskoj konjunkturi kao zadnjoj brani socijalističkoj revoluciji u vlastitoj zemlji; da se moraju direktno umiješati u evropske poslove; da za provođenje vlastite imperijalističke politike moraju u Evropu poslati svoju vojsku. Financijske poluge kojim su upravljali međuratnom Evropom pokazale su se nedostatnim. Takav raspored snaga, vrlo dobro znan svim vlastodršcima tadašnjeg svijeta, rezultirao je velikim sniženjem pritiska na sovjetsku zemlju. Hitleru se nisu pridružili Španjolska i, što je bilo posebno bitno, Turska, dok je učešće Italije u vojnom pohodu na SSSR bio sveden na minimum.

Današnja haranga na SSSR, na potpisivanje tzv pakta Molotov-Ribbentrop, pokazuje da se ništa suštinski u zapadnom svijetu nije promijenilo. Da bogata zapadna društva svoja proturječja, osobito ono najvažnije, proturječje rada i kapitala, nastoje riješiti agresijom prema vani. Prema Rusiji, Kini, Indiji i drugim ekonomski, politički i kulturno manje ili više neovisnim zemljama. Lenjin je bio prvi marksistički mislilac i praktični politički djelatnik koji je našao protuotrov za kancerogeno djelovanje zapadnih društava. To se sredstvo, stvaranje ekonomski neovisnih zemalja i asocijacija, i danas pokazuje djelotvornim.

Azur Sejdić