Iako mi je 80 godina, prisustvovao sam prosvjedu 1. 10. 2019. godine održanog radi usvajanja rezolucije u europskom parlamentu koja u suštini izjednačava komunizam s fašizmom i nacionalizmom, a za koju su glasali i hrvatski europarlamentarci. Sama rezolucija kao zaključak “o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe” ne bi plijenila toliko pažnje da od pedeset i jednog “uzimanja u obzir, izvješća, izjava i konstatacija“ ne prevladava ciljano blaćenje komunizma kao društveno-ekonomskog sustava, s osvrtom na Sovjetski Savez i podvodeći sve komunističke zemlje pod totalitarna društveno-politička uređenja, ostavljajući kapitalizam kao društveno uređenje u tom pogledu nedirnutim. Rezolucija, uz poneku istinu, je rezolucija laži. Da su Poljska, Baltičke države i Zapad pokretači 2. svjetskog rata je totalna neistina. Njemačka, Italija i Japan su pokretači, a Poljska; Baltičke i druge države su bile žrtve toga rata.

Komunisti su zaustavili i pobijedili fašizam u Drugom svjetskom ratu

Da Hitler nije napao Sovjetski Savez, bio bi pobjednik u tome ratu i vjerojatno bi uživao blagodati – one koji danas uživa SAD. Imao bi svoj NATO, svoja tržišta, svoje baze po svijetu; njegovim se vojnicima ne bi smjelo suditi, svoje zatvore poput Guantanama, u kojima bi ležali zatvorenici godinama bez suđenja. Proizvodio bi ratove u svijetu, kao što ih proizvodi Amerikanac (SAD), a u njima za njegov interes ratovali bi i Hrvati, isto tako kao što ratuju za interes SAD-a.

Zaključcima ove rezolucije nanesena je teška uvreda svim komunističkim žrtvama, državama i njihovim građanima koji su se borili protiv fašizma. Da podsjetimo, u tim državama je na njihovim prostorima palo cirka 30 milijuna ljudi u borbi protiv fašizma. Od toga, 27 milijuna Sovjeta je poginulo u tom ratu. 80% Hitlerove vojske i njegovih privjesaka borilo se kroz taj rat i na kraju kapituliralo pred borcima pod vodstvom komunističkih otpora. Ne umanjujući udjele ostalih zemalja na strani pobjednika i njihove žrtve, za napomenuti je da su gotovo sve sudionice otpor fašizmu davale u pravilu kada su bile napadnute, pa i Amerika koja si je prisvojila ime nosioca pobjednika. U odnosu na Sovjetski Savez, imali su 400.000 žrtava, što je cirka 0.0148% od ukupnih žrtava.

Logično je da svaka osoba poslije poraza pokušava opravdati ili umanjiti svoju krivnju pa tako i svaka vlada svake države pokušava umanjiti dio svoje mračne prošlosti. Ukoliko je umanjuju, toliko te vlade država koje to rade moraju znati da s tom prošlošću nisu raščistile i da su potencijalna opasnost da je ponove. Od tuda su predstavnici zemalja koje su bile u vrijeme Drugog svjetskog rata fašističke ili na strani fašističkih zemalja s većim oprezom trebali prići donošenju ove rezolucije osuđujući pobjednika fašizma, pa tako i naši europarlamentarci. Tim više što su morali znati da smo htjeli ili ne sljednici i negativne NDH i pozitivne komunističke, a potom i socijalističke države.

Pojedinac nije država, a pogotovo nije društveni sistem

Ta rezolucija se osvrće na zadnjih 80 godina unatrag. Vinovnici iste brkaju pojmove; pojedinca-vladara pojedine države u toj državi; način vladanja (diktatura ili demokracija) s društvenim poretkom (sistemom). Čovječanstvo je od prahistorije, kamenog doba, robovlasničkog, feudalnog, kapitalističkog, socijalističkog i komunističkog, prolazilo kroz te sisteme. Svaki sistem je obilježen i dobrim i lošim vladarima. U svakom je bilo i ratova i paktova. Svaki rat je sam po sebi zločin, no istina je neupitna. Apostrofirajući pojedince-vladare, njihove dobre i loše strane, može ih se osuditi ili nagraditi, ali ih se ne može poistovjetiti sa svjetskim društvenim poretkom i zato suditi poretku. Njihova djela se mogu suditi ili hvaliti pa tako i Staljinova. Ali kad želimo suditi jednom društvenom sistemu, koji je nikao na određenim prostorima na našoj kugli zemaljskoj kroz “komunističke” pojedince, nemamo pravo zatvoriti oči pred ukupnim događajima toga vremena i ne suditi za ista ili gora djela i drugima samo zato što pripadaju drugom (kapitalističkom) poretku, što je slučaj ove rezolucije. Još manje EU parlament ima pravo uspoređivati taj komunistički poredak s fašizmom.

Fašizam je politički sistem koji počiva na načelima totalitarizma, korporativizma, nacionalizma i imperijalizma. Doktrina i politika kojoj teži je uspostavljanje diktature u svakoj državi uz strogo hijerarhijska načela.

Za razliku od njega, komunizam je društveno-ekonomski sustav zasnovan na ukidanju privatnog vlasništva i antagonističkih društvenih klasa, na podruštvljavanju svih sredstava za proizvodnju i svih društvenih bogatstava uz načelo: “od svakoga prema sposobnostima; svakome prema potrebi“. To je bitno humanije društveno uređenje od kapitalističkog, koje se zasniva na izrabljivanja čovjeka po čovjeku, i zato je budućnost čovječanstva.

Europa zatvara oči pred istinom 

Ova deklaracija nije ništa drugo do nastavak blaćenja društvenih sistema koji su pokazali i pokazuju brži i humaniji sveukupni napredak čovječanstva. Zar jugoslavensko samoupravno društvo kao samoupravni socijalizam nije primjer koji je Zapad, na čelu sa SAD-om, ratom i bombardiranjima s osiromašenim uranom zaustavio u razvoju i uništio? Zašto vinovnici ove rezolucije ne kažu ništa o sebi i svome gazdi SAD-u; ne, jer su zajedno vinovnici sijanja zla.

Tko je bacio atomsku bombu na civilno stanovništvo Hirošime i Nagasakija? Tko je formirao osvajačku organizaciju NATO i s njome proizveo 30 ratova u svijetu u istom vremenskom periodu o kojemu govori ova rezolucija, pobivši milijune i milijune nedužnih i raselivši više od 50 milijuna ljudi? Na to se ova rezolucija ni jednom riječju ne osvrće.

SAD i kao članica zemalja NATO pakta, što sama, što s NATO-om, od 1945. godine do danas, uzimajući si pravo da dijeli pravdu u svijetu i utječe na promjene društveno-političkih uređenja u pojedinim zemljama, izvršile su bombardiranja i ušle u rat (napale) s: 1. Kinom (1945. – 1946.), 2. Korejom (1950. – 1953.), 3. Kinom (1950. – 1953.),4. Gvatemalom (1954.), 5. Indonezijom (1958.) ,6. Kubom (1959. – 1961.), 7. Gvatemalom (1960.), 8. Kongom (1964.), 9 Laosom(1964.), 10. Peruom (1965.), 11. Vijetnamom (1961. – 1973.), 12. Laosom (1973.), 13. Kambodžom (1969. – 1973.), 14. Gvatemalom (1967. – 1969.), 15. El Salvadorom (1980.), 16. Nikaragvom (1980.), 17. Grenadom (1983.), 18. Libanonom (1984.), 19. Libijom (1986.), 20. Iranom (1987.), 21. Panamom (1989.), 22. Irakom (1991.), 23. Somalijom (1993.), 24. Sudanom (1998.), 25. Afganistanom (1998.), 26. Jugoslavijom (1999.), 27. Afganistanom (2001..- do danas), 28. Irakom (2013.), 29. Libijom (2011.), 30. Sirijom (2011. – do danas).

U tim ratovima na Jugoslaviju je bačeno 289.536 krater bombi, 15 tona osiromašenog urana, a u Jadransko more bačene su sve bombe iz aviona koje nisu bačene na Jugoslaviju, jer se avion mora osloboditi bombi prije slijetanja u bazu. Projekti odlagališta rađena su prije više od 20 godina.

Municija s osiromašenim uranom, upotrebljavana je u Afganistanu, Somaliji, Iraku, Libiji, a u Siriju je bačeno 2.500 tona osiromašenog urana. Što reći na sve te ratove? U rat protiv Iraka ušli su radi oružja za masovno uništavanje, a kad su ga razorili, stanovništvo raselili, uništili, onda priznaju da tog oružja nije ni bilo. Za ta nedjela nitko ne odgovara. Sirija je u to vrijeme primila 4 milijuna iračkih izbjeglica i zbrinula ih, a danas je razrušena i uništena zemlja s više od 7 milijuna izbjeglih i više od toliko raseljenih. Zbog čega? Samo zato što nije dala svoju naftu moćnicima u bescjenje. Libija je od socijalno uređene zemlje razrušena samo zato što je 420 milijardi dolara pohranila u 5 svjetskih banaka, a one, lošim plasmanom novca, došle u nemogućnost vraćanja kredita. Lošu poslovnost američkih i drugih banaka platila je ona i Gadafi insceniranim građanskim ratom !

Naši europarlamentarci trebali bi pokrenuti stvaranje rezolucije o osudi izazivača ratova i odgovornosti onih koji su ih izazvali. Trebali bi inzistirati na čišćenju Jadrana i prostora na koje su bacane kazetne bombe s osiromašenim uranom, jer Jadran je naš. Inzistirati na tome da se donose rezolucije o zabrani proizvodnje i prodaje oružja u državama gdje je ta proizvodnja planirani sastavni dio ukupnog prihoda tih zemalja, jer te zemlje time i planiraju ratove. Obavezati SAD i članice NATO-a na plaćanje ratne štete državama u kojima su ratovali.

Hoće li? Neće.

dipl. ing. Gojko Maričić