IZBORNI PROGRAM SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE HRVATSKE (SRP), PRIPREMLJEN ZA PARLAMENTARNE IZBORE U SRPNJU 2020.

Hasta la Victoria Siempre!

I. Kako stoje stvari?

Ovi se parlamentarni izbori odvijaju u okolnostima koje pogoduju samo vladajućoj stranci. U HDZ-u vjeruju da im odgovaraju što skoriji izbori, između trenutno obuzdane pandemije i predstojeće ekonomske krize. Kalkulantski iskorištavaju trenutak kada im je u javnosti narasla popularnost pa svoj politički opstanak stavljaju ispred interesa društva, prvenstveno radno ovisnog stanovništva. Trenutnu situaciju vide kao svoju prednost (zadovoljavajuća epidemiološka slika treba značiti da je Vlada dobro upravljala epidemijom), iako je istina drugačija (Vlada je koristila epidemiju i Stožer civilne zaštite RH za predizbornu propagandu). Sve više građana uviđa da je Stožer svo vrijeme dobrano kontaminiran političkim ciljevima HDZ-a. Stožer je imao bitnu podršku državnih medija, a kako je vrijeme odmicalo, sve više se sramotio nizom odluka koje nisu bile motivirane zdravstvenim razlozima, nego konkretnim političkim interesima HDZ-a. U procesu demistifikacije Stožera saznali smo da su vodeći stručnjaci Stožera zapravo članovi HDZ-a, njihov simpatizeri ili podržavatelji. Kako su počeli gubiti ugled, tako je HDZ požurio raspustiti Sabor, iako pandemija sigurno nije povoljno okruženje za izborni proces. Izbori se tehnički mogu provesti s maskama i uz poštivanje udaljenosti, ali se kampanja tako ne može voditi, barem ne iz pozicije manjih, vanparlamentarnih opcija čije je sudjelovanje tako i na ovaj način sputano.

To ne treba čuditi, a još manje obeshrabriti naše članove i simpatizere, već poslužiti kao primjer na kojem se s lakoćom može pokazati tek jedna od mnogih manjkavosti parlamentarizma koje onemogućuju običnog građanina da uživa svoja demokratska prava. I dok je „posredna“ demokracija to tek po tome što vlasnici kapitala s lakoćom instrumentaliziraju njezine funkcije, a ne zato što „zastupnici“ zaista i zastupaju interese najširih slojeva stanovništva, ona u praksi ostaje mehanizam kojim se oni s najmanje ekonomske moći i društvenog utjecaja među njima, najamni radnici, drže zapravo podalje od sfere odlučivanja o iole bitnim pitanjima njihovog vlastitog života i radne sredine. Da su i oni vlasnici kapitala, samo onog ljudskog, tepat će im pritom propagatori sustava u nastojanju da zamagle klasne razlike, čiji im se novčani izraz (razlike u dohotku i imovini) predstavlja kao pravedan sud optimalnog tržišta ili u najgorem slučaju osobna loša sreća. No i najmanje upućenima u ispraznost čitave frazeologije ozakonjene eksploatacije rada postaje jasno iz gorkog osobnog iskustva da pravda i sreća tu igraju sporedne uloge, a volja da se to mijenja jača proporcionalno padu njihovog životnog standarda i sve lošijim perspektivama za nadolazeće generacije.

To je svakako ubrzala koronakriza koja je nastupila nedugo nakon jadnog oporavka od posljednje ekonomske krize koja je trajala čak šest godina, pa u prosjeku tijekom zadnjih trideset godina nismo ostvarili nikakav privredni rast. To je dovelo do tipičnog razvojnog obrasca zemalja na periferiji kapitalističkog svijeta, a koji uključuje agresivnu liberalizaciju tržišta rada (do mjere da je praktički eliminirano zapošljavanje na neodređeno), neodrživo zaduživanje (uključujući slučaj švicarskog franka), rentijersku ekonomiju (dijelom i zahvaljujući socijalističkoj ostavštini nekad dostupnijih nekretnina u posjedu siromašnijih slojeva), ekonomsku emigraciju i ubrzano raslojavanje stanovništva te pritisak na daljnju privatizaciju državne imovine i prirodnih resursa. Bitka s pandemijom je slikovito pokazala što su zakoni tržišta u konačnici učinili od domaće proizvodnje, otvorene industrijski razvijenijem kapitalističkom centru, u okviru Europske unije. Danas Hrvatska ne proizvodi nijedan, baš nijedan proizvod koji je bio važan u obuzdavanju širenja zaraze, ne samo maske i zaštitna odijela, nego ni alkohol ili kvasac potreban za njegovu proizvodnju.

Suočili smo se (kao i mnoge druge države kapitalističke periferije) sa zaprepašćujućim posljedicama slobodnotržišnog prepuštanja ključnih industrija privatnicima. A koliko je oslanjanje na turizam, kao posljedicu rentijerskog oduška, isplativo i pouzdano, vidimo ne samo u dugoročnom slabljenju ukupnih autonomnih razvojnih kapaciteta, već sada i u beznadnom traženju brzih rješenja za uslužni sektor ugrožen pandemijom. To je izazvalo nervozu i unutar domaće kapitalističke klase pa su se vlasnici manjih poduzeća i obrta nedavno udružili u svoj „mali HUP“, nasuprot HUP-u (Hrvatska udruga poslodavaca), s jedne strane želeći nadomjestiti zanemarivanje od strane krupnog kapitala, a s druge ponuditi svojim radnicima da ih, naravno, „zastupaju“. Od toliko pažnje i želje da ih netko zastupa u ovom sistemu, radnici valjda ne znaju što bi od sreće. Samo trebaju šutjeti i pasivno promatrati silne „posrednike“. Jedni su im već smanjili plaće (dijelom i zbog prijelaza na državni minimalac) i podijelili nešto otkaza (tisuću na dan, otprilike), a udarni val se tek očekuje u nastavku godine. Dio ih ovu situaciju koristi i kao priliku za generalno umanjivanje troška rada i plašenje zaposlenih, kao klasični disciplinirajući mehanizam. I predstavnik bankarskog udruženja je dao svoj obol nedavnim prijedlogom, ni manje ni više, nego da država sada smanji bolničke kapacitete. Sva sreća da i financijski stručnjaci u doba zdravstvene krize imaju što reći, a uvijek je važno, navikli smo već na to, da „struka kaže svoje“.

A to da su percipirani kao stručnjaci više mogu zahvaliti medijima, nego rezultatima, što opet ne treba iznenaditi nikoga tko razumije da su i medijske kuće poduzeća u vlasništvu privatnog kapitala. Dakle, one će u pogledu sukoba rada i kapitala sasvim sigurno oblikovati u javnosti „objektivnu“ sliku tog konflikta. To mogu potvrditi kritičniji novinari u nas, posebno u zadnje vrijeme, otkazima, sudskim sporovima pa čak i discipliniranjem od strane vodstva njihovih vlastitih strukovnih udruženja. Između ostaloga, važno je tako prenijeti poruku da sada građani, a to znači svi pa i radnici, opet imaju mogućnost „izravno“ promijeniti svari, imaju priliku – ajme uzbuđenja – „političkog izbora“. Demokratski i pošteno – ako ne može drukčije,  sigurno bi dobacio koji cinik s beskonačno duge liste gore navedenih koji bi „zastupali“ čak i radničke interese. Valja im vjerovati da su im njihovi vlastiti interesi na zadnjem mjestu ili barem isti kao i njihovih zaposlenih.

II. Što možemo učiniti odmah?

Mi im nećemo vjerovati! Ne treba biti ni ljevičar da bi se zauzeo takav stav, već razuman čovjek s iskustvom žrtve njihova vladanja, bez obzira radi li se o HDZ-u ili SDP-u ili nekom trećem tko nas želi uvjeriti da možemo promjenom vlakovođe stići na drugačiju stanicu mada putujemo i dalje istom prugom. Eh, a da postoji opasnost da se zatraži nova pruga, to jest realnost. I zato nervoza, što smo mogli vidjeti i kod nedavnih nastupa sindikalnih lidera kojima se ovih mjeseci uporno nije dozvoljavalo da u javnim polemikama upotrijebe riječ „klasa“, a da ih se pritom ne oblati i ne prisili da se poslije još i ispričavaju. Da bi se izvukli iz ekonomske krize, kao posljedice mjera kojima se suzbijalo širenje zaraze, Hrvatska se mora zadužiti ili na neki drugi način osigurati potrebna sredstva. Dvije najveće hrvatske stranke, odnosno njihovi „vlasnici u odijelima“ i ostali klasno im kompatibilni akteri i konformisti, ni ne pomišljaju da bi teret krize ovog puta mogli snositi – oni. Zašto i bi kad su reformski kapaciteti zaključani u njihovim pravima i sefovima i osigurani izrabljivanjem onih koji nisu u mogućnosti ponuditi drugo osim pristanka na pojačanu eksploataciju i daljnje trpljenje.

Socijalistička radnička partija Hrvatske nudi rješenja koja neće dodatno i nepotrebno osiromašiti radnike i opasno destabilizirati socijalnu koheziju, što bi išlo na ruku profašističkim snagama koje jačaju i ovdje i u Europi. Svi imaju svoje crnokošuljaše, a oni upravo nepogrešivo jačaju u kriznim uvjetima. Ovi „naši“, zbog blaćenja prošle socijalističke zajednice i njezinih antifašističkih temelja, uživaju još i institucionalnu i crkvenu podršku pa je takav scenarij utoliko kritičniji.

Sredstva se mogu namaknuti ekspeditivnom promjenom loših međunarodnih i domaćih ugovornih obaveza i kratkoročnim interventnim mjerama. Izlaskom iz NATO saveza, koji od pada „željezne zavjese“ ni sam ne zna čemu služi pa izmišlja razloge svog postojanja, bi se, osim izbjegavanja sramote zbog sudjelovanja u tom imperijalnom savezu, sačuvala i sredstva koja bi inače trebalo povećavati za tu svrhu dok ne dosegnu 2% BDP-a. Tu su i Vatikanski ugovori zbog kojih svake godine Crkvi dajemo znatne iznose, a koji bi nam sada itekako dobro došli, za očuvanje radnih mjesta i razine plaća. U samim Ugovorima predviđena je mogućnost njihove „prilagodbe novim okolnostima“ pa nas ništa ne sprječava da započnemo reviziju, osim besprizornog dodvoravanja Crkvi. Neoliberalne bi škare rezale plaće ni ne pomišljajući da se dotaknu visokih primanja u privatnom sektoru ili štednje. Prema podacima HNB-a na računima banaka stoji 200 milijardi kuna štednje, od toga 75 milijardi su depoziti velikih štediša, onih s dovoljno velikim primanjima da im životi ne ovise sada izravno o ušteđevini. Dio te štednje mogao bi se pretvoriti u javni dug, uz polugodišnje otplate s prinosom u visini najduže oročenih sredstava u domaćim bankama. Slično bi se moglo napraviti i s visokim primanjima na koje bi se moglo primijeniti visoke granične porezne stope. Do nužno potrebnih sredstava može se doći i ukidanjem drugog mirovinskog stupa, koji se nije pokazao samo promašenim i od kojeg su odustale sve ozbiljne zemlje u Europi, već bi se time okončalo nadrealno cijeđenje budžeta od strane privatnih firmi kojima nitko ne brani da svoje fondove pune na slobodnom tržištu, ako nađu koju budalu da im za to da svoj teško zarađeni novac. Proračunska sredstva im ne treba dati, a još manje plaćati im kamatu na dug zbog tako nastalog manjka u proračunu. Može se pristupiti i proporcionalnom smanjenju povlaštenih mirovina, što ne bi nikome trebalo smetati kao krizna mjera u uvjetima velikih nejednakosti, a vjerujemo ponajmanje onima koji bi dali „uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“.

Ovo su neke od mogućnosti koje bi SRP poduzeo bez odgađanja, ali uz oprezno oblikovanu politiku korištenja ovih sredstava i ostalih fiskalnih poticaja. To se primjerice odnosi na ciljane poticaje industrijskim kapacitetima, u početku posebno u prehrambenom i medicinskom sektoru. Tu je i (trajno) izdavanje univerzalne kupovne kartice (nasuprot univerzalnom dohotku), minimalno u visini od 10% sindikalne košarice svakom punoljetnom građaninu s ograničenom mogućnošću namjenske kupovine osnovnih živežnih namirnica. U drugoj fazi ista kartica može poslužiti kao efikasan kanal snažnije fiskalne ekspanzije ako zatreba. Država mora solidarno preuzeti i plaćanje iznajmljenog smještaja obiteljima koje su pogođene otkazima u krizi.

Naravno, ovo podrazumijeva i promjenu šireg institucionalnog okvira koji bi kočio promjene. U međunarodnim odnosima, treba odustati od uvođenja eura i fleksibilnije koristiti tečajni instrument. Ne postoji više stabilan nadnacionalni monetarni sistem, a fiskalni nije i ne može postojati, što je jasno i iz dosadašnjih reakcija EU-a prema članicama teško pogođenima krizom, kao i kod blokiranja izdavanja euroobveznica (koronaobveznica). I što prije treba započeti inicijativu za izlazak iz ovakve unije. Ponavljanje „grčke epizode“ je lako moguće bilo gdje na europskoj periferiji, a kad već lijevi otpor u onoj prvoj nije bio politički uspješan, barem neka bude edukativan. I upozoravajući. Na unutrašnjem planu, odmah bi intervenirali u Zakon o radu i osigurali obavezno sindikalno organiziranje, zabranu agencijskog rada i oštro ograničili rad na određeno. Bijeg kapitala, te „plahe životinje“, koji bi time možda potakli treba odlučno destimulirati mjerama koje od posljednje financijske krize stoje na raspolaganju domaćim regulatorima u cilju osiguranja stabilnosti kao javnog dobra.

Sve ovisi ponajprije o političkoj volji. Tko će snositi teret krize nije prvenstveno ekonomsko, nego političko pitanje. To ne znači da se ekonomske zakonitosti zanemaruju, a struka podređuje politici. Naprotiv, ekonomija bi dobila kvalitetno, društveno-odgovorno krizno upravljanje, a politički okvir bi joj bio podređen – ali ciljevima te i takve ekonomije. Bio bi to, dakako, lijevi politički okvir. Obrnutu varijantu smo iskusili s onim ranije spomenutim „stručnjacima“, njihovim instrumentima i mjerama. U krizi 2008. političke odluke su pogodovale bankama i financijskim institucijama, krupnom kapitalu i sve većoj nejednakosti, tu nema spora. Cijeli je teret krize prebačen na radnike, a isti se recept nudi i u ovoj krizi. Ne smijemo dozvoliti da se to dogodi na štetu svih nas, a najviše obespravljenih radnika.

III. Što možemo učiniti sutra?

Radnici se sami danas teško organiziraju, čak i sindikalno, a kamoli u političku partiju. Plaše se vlasnika kapitala, stvarnih vlasnika njihovih sudbina. Da ne spominjemo i druge razloge, kao što je medijsko oblikovanje njihovih interesa ili utjecaj crkve. Zato u ovom trenutku i naši kapaciteti nisu veliki. To je druga strana iste medalje i to trebaju radnici osvijestiti. I u takvoj situaciji poduzeti ono najmanje i najpotrebnije – glasati za ovu političku opciju, a onda joj se pridružiti u većem broju. Propustiti priliku ne bi bilo prvi put, ali ni posljedice ne bi bile nove ni posebno ohrabrujuće. S tom praksom i s takvim rezoniranjem treba više prestati. Treba politički sazreti, prepoznati svoje klasne interese i uporno birati svoju klasnu partiju.

Ne prepoznaje se ona samo po nazivu (mada nam ni tu još uvijek nema ravnih u Hrvatskoj) ili do sada navedenim ponuđenim koracima u kojima radnici mogu prepoznati svoj interes, već i u dugoročnim ciljevima kojima SRP ostaje privržen. Hrvatskoj je potrebna istinska tranzicija prema efikasnoj i socijalno odgovornoj ekonomiji, te punoj demokraciji, a ni efikasnosti ni demokracije ne može biti bez radničkog i društvenog samoupravljanja. „D@W“ (Democracy at Work) – čak i američki marksist Wolff sada već može među radnicima slobodno promovirati (nakon višedecenijskih pritisaka i diskreditacije koji traju još iz doba McChartyjeve ere aktivnog progona ljevičara) ovaj model iznimne transformacijske moći, a Hrvatska koja baštini najbolja iskustva takvog modela, pravi se slijepa i uporno okreće kotač historije unatrag. Toliko slijepa da izgleda ne vidi, između ostalog, i američke ulice na kojima se danas nemilosrdno udara i puca po siromašnima i obespravljenima u toj „najkapitalističkijoj“ i najrazvijenijoj zemlji na svijetu.

Dok ne progledamo i ne osvijestimo potrebu za alternativom, imat ćemo i dalje prosječnu plaću na razini one iz daleke prošlosti, danas u Hrvatskoj na razini iz 70-tih godina prošlog stoljeća. Mirovine su na nekih 40% prosječne plaće (ove smanjene), a pamtimo iz nekih drugih vremena da su iznosile i 80% (one nekadašnje, veće plaće). Radnici mogu taj „tanak spas“ dočekati u punoj mirovini, ali i ona, kakva da je, sve je dalja. Žene danas idu čak deset godina kasnije u mirovinu, a muškarci pet, a i to se stalno želi produžiti. Guverner narodne banke nam je svojedobno poručio da tako i treba jer živimo sve duže, ali ne radimo svi poslove koji zahtijevaju tek lagodno putovanje svijetom, ima nas koji se umorimo i potrošimo. Vrijeme koje bi privatnici htjeli da im potencijalni umirovljenici poklone, i to dakako uz relativno manje plaćen rad, bake i djedovi bi htjeli pokloniti svojim unucima. I ne samo to, već i priuštiti im sladoled, a svim time i sretniju i sigurniju budućnost. Takvo društvo, uvjereni smo želi većina, a to je upravo i naša vizija društva dostojnog čovjeka.

Da bi to ostvarila, Hrvatska mora ovladati svojim razvojem, a ne ga prepuštati stranom kapitalu ili tržišnim špekulantima. Sadašnje političke opcije na vlasti i u parlamentarnoj opoziciji to nisu voljne, niti sposobne učiniti. Promjene na bolje može donijeti samo ona politička opcija koja je spremna na duboke političke i strukturne promjene, a to znači ukinuti pretvorbu i privatizaciju i sankcionirati opljačkano, pokrenuti ekonomiju ubrzanog, usmjerenog i autonomnog razvoja, osigurati punu zaposlenost radno aktivnog stanovništva, uključiti radnike u upravljanje poduzećima, a građanima osigurati neposredno odlučivanje o životnim interesima. Tamo gdje je nužan kolektivni rad, nužno je i društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i samoupravljanje ili suodlučivanje radnika kod drugih oblika vlasništva (privatno, mješovito, zadružno i državno), kao prijelazni oblik prema punom samoupravljanju. Potrebno je spriječiti privatizaciju javnih resursa i kompleksa u državnom sektoru, posebno zdravstva. Reformirati javnu upravu, ukinuti sustav županija, smanjiti značajno broj općina i regionalizirati Hrvatsku po uzoru na uspješne federalne modele u okruženju. Pristupiti aktivnoj stambenoj politici posredstvom zakonski reguliranih obaveza osnivanja internih stambenih fondova u poduzećima te konačno osigurati pravnu zaštitu i financijsku kompenzaciju tisućama obitelji čiji su članovi uplaćivali u takve fondove do 90-te, a nisu nikada dobili ni stan ni povrat uplaćenih sredstava. To je primjer gdje bi netko, eto, očekivao da će „mlada kapitalistička demokracija“ zaštiti privatna ulaganja građana, ali uzalud, ipak su „zamjenska“ politika stambenog kreditiranja i podstanarstvo (najam) dobili prednost.

Uzalud je očekivati i da će taj sustav riješiti ekološka pitanja, urbanističke nerede i kulturnu devastaciju lokalnih zajednica, iz prostog razloga što je vođen interesima profita, a ne produktivnosti, socijalne odgovornosti i dugoročnih interesa ljudi koji u konkretnom prostoru planiraju život. Nasuprot tome, uključiti te ljude u odlučivanje o radu i njegovim rezultatima nameće se kao logično sistemsko rješenje, čija ekonomska efikasnost i produktivni potencijal ekonomska znanost ne dovodi u pitanje, ma što tvrdili udžbenici čiji su autori skloni kapitalizmu i koji su u ovom sustavu, razumljivo, dominantni teoretičari, a koji znakovito kažu da im „i nije važno tko piše zakone u jednoj zemlji, dok god oni mogu pisati njihove udžbenike“ (čuvena izreka američkog autora najpoznatijeg ekonomskog udžbenika na svijetu, još uvijek temeljni materijal za obrazovanje i domaćih ekonomista, ili indoktrinaciju, kako tko shvaća).

Ne zanemarujemo ni identitetske politike, ali svjesni zakonitosti i karakteristika društveno-ekonomskog sistema, a polazeći od neposredne opasnosti koronakrize, usmjeravamo se sada ponajprije na interventne ekonomske i socijalne mjere, naglašavajući kako one prirodno proizlaze iz temeljnih programskih političko-ekonomskih pogleda i ciljeva partije kao socijalističke i radničke. Shvaćamo da emancipacija radnih slojeva podrazumijeva emancipaciju svih drugih (i drugačijih). Ni u jednom trenutku nismo spremni okrenuti leđa ugroženim identitetima, manjinama i općoj borbi za ljudska prava. To uključuje i dosljedno zalaganje za vrijednosti antifašističke i sekularne zemlje. Međutim, industrija informiranja uspjela je radništvu nametnuti neklasne identitete kao isključive točke prijepora, tj. uvjeriti ih da pripadaju harmoničnim nacionalnim ili građanskim društvima, a ekonomske nedaće treba rješavati tobože kompetentna struka (educirana i plaćena da im kaže da alternative nema). Na tu opasnost upozoravamo i u tu zamku nećemo upasti kao što je to napravila socijaldemokracija. Svu bijedu njihovih opozicijskih stavova i potporu koju daju domaćem ili stranom kapitalu u izrabljivanju radnika ne treba više nikom posebno pojašnjavati. Stranke koje ne shvaćaju klasnu raslojenost hrvatskog društva (svakog kapitalističkog društva) nisu u stanju ponuditi sadržajnu alternativu ovom izrabljivačkom sustavu koji uništava i ljude i planet pa naprosto nisu ljevica. Nisu politička opcija spremna beskompromisno sudjelovati u borbi radničkog pokreta. U Hrvatskoj je to danas jedino, još uvijek – Socijalistička radnička partija.

Svakako da se pojavljuju i pojavljivat će se nove snage na ljevici, a u mjeri u kojoj budu preuzimale sadržaj naših zahtjeva, mi ćemo podržavati njihov razvoj i nuditi suradnju. Uložili smo značajan napor u tom smjeru u proteklom razdoblju, pa i potpisali Šibensku deklaraciju kao zalog buduće suradnje, no još uvijek nismo najpoželjniji koalicijski partner. Zato na ove izbore izlazimo samostalno, makar iscrpljenih kapaciteta i skromnih financijskih mogućnosti. Želimo se svim snagama suprotstaviti podčinjavanju radnika interesima kapitala i pokazati još jednom da se ne bojimo ostati na zidinama ruševne tvrđe otpora sami. Radnici, simpatizeri, birači i potencijalni partneri će to možda prepoznati i znati vrednovati, ali u svakom ćemo slučaju ostaviti trag. U konačnici, otvoreno nudimo savez radnicima, sindikatima i svim obespravljenima jer samo u njihovim rukama ova partija može postati radikalan politički instrument.

Nadamo se izbornom uspjehu (znatnom porastu glasova, a tek onda možda negdje približavanju ili prelasku praga), ali ne bojimo se poraza, posebno ne u ovakvim uvjetima. On bi bio samo izborni, ne i politički u pravom smislu te riječi, a još manje ljudski. Tu smo za svakog iskrenog ljevičara i klasno svjesnog radnika još uvijek nepobjedivi! Hasta la Victoria Siempre!