U Berlinu su, 7. maja ove godine, njemački ogranak Komunističke partije Grčke (KKE) i Komunističke partije Turske (TKP) u okviru Inicijative komunističkih i radničkih partija Evrope organizirali obilježavanje 72. godišnjice pobjede nad fašizmom, odnosno Dana pobjede.

U sklopu manifestacije, posjećen je spomen-kompleks u parku Treptower, koji uključuje prostor gdje je pokopano 7.200 od otprilike 80.000 sovjetskih vojnika palih u borbama za Berlin. Spomen područje Treptower najveće je od tri spomen područja vojnicima Crvene armije u Berlinu i prostire se na ukupno 100.000 m². Spomen obilježje sačinjavaju tri segmenta.

Prvim dijelom, gledano od ulaza, dominira spomenik majci koja tuguje i simbolizira milione sovjetskih majki koje su u ratu izgubile svoje sinove i kćeri, ali simbolizira također i Majku Domovinu. U centralnom dijelu nalazi se portal koji simbolizira dvije sovjetske zastave, jedna nasuprot druge. U podnožju zastava, s jedne strane, u položaju naklona žrtvama, brončana je figura vojnika starije generacije koji je proživio Oktobarsku revoluciju 1917. godine i intervenciju zapadnih zemalja 1921. godine, a na suprotnoj strani vojnik pripadnik mlade generacije rođenih u Sovjetskom Savezu. Nakon portala prostire se kompleks na kojemu je posloženo sa svake strane osam kamenih sarkofaga koji simboliziraju šesnaest tadašnjih sovjetskih republika. Na bočnim stranama sarkofaga nalazi se plastika koja uprizoruje različite situacije iz vremena okupacije, a na pročelju su uklesani Staljinovi citati – s jedne strane na njemačkom, a s druge strane na ruskom jeziku.  U trećem dijelu, na stožastom zemljanom uzvišenju, nalazi se mauzolej na kojemu je centralna figura sovjetskog vojnika oslobodioca s mačem u ruci koji u naručju drži njemačko dijete. Motiv za spomenik inspiriran je istinskim događajem, kada je sovjetski gardijski oficir Nikolaj Masalov u jeku borbi u Berlinu pod kišom metaka, riskirajući svoj život, spasio napušteno njemačko dijete s ulice.

Spomen područje je vrlo dobro posjećivano o čemu svjedoči cvijeće položeno unaokolo. Posebno dojmljiva bila je poruka ispisana na dva lista papira, velikim slovima na ruskom jeziku. Na prvome je pisalo: „RUSKOM VOJNIKU OD NJEMAČKOG GENERALA“, a na drugom: „OPROSTITE NAM“.

Nakon toga, u kulturnom domu u Berlinu, predstavnici političkih stranaka udruženih u Inicijativu KP i RP Evrope podnijeli su svoje referate na tu temu, uz prigodan kulturno-umjetnički program. Socijalistička radnička partija bila je jedini predstavnik s jugoslavenskog prostora.

Indikativno je, ali ne i iznenađujuće, da dok cijeli antifašistički i miroljubivi svijet obilježava ovaj izuzetan događaj iz nedavne povijesti, kukavna hrvatska vrhuška to ignorira gromoglasnim mukom, a krema, ili bolje rečeno, šljam hrvatske kleroustaške desnice kuje planove kako da iz Zagreba odstrane svako sjećanje na vrhovnog komandanta pobjedničke Narodnooslobodilačke borbe, maršala Josipa Broza Tita.

DAN POBJEDE

Nadahnu osjećajem, našavši se na mjestu gdje je pred 72 godine službeno završio II. svjetski rat na tlu Evrope, upućujem vam bratski pozdrav ispred Socijalističke radničke partije Hrvatske, Koordinacije komunističkih i radničkih partija s jugoslavenskog prostora i u svoje lično ime. Također zahvaljujem njemačkim ograncima Komunističke partije grčke (KKE) i Komunističke partije Turske (TKP) koji su, u okviru Inicijative komunističkih i radničkih partija Evrope, organizirali obilježavanje ovog izuzetnog događaja.

Tom historijskom činu kojega danas obilježavamo prethodio je ulazak vojnika Crvene armije u Berlin i monumentalno vješanje Sovjetske zastave sa srpom i čekićem na zgradu Reichstaga. Herojski doprinos Crvene armije i sovjetskih ljudi, koji su pretrpjeli oko 27 miliona žrtava, bili su odlučujući za pobjedu nad fašističkim hordama.

Ustvari, II. svjetski rat još nije bio završio jer je on na Pacifiku brutalno okončan augusta iste godine ničim opravdanim bacanjem atomskih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, čije nepotrebne žrtve treba i ovom prilikom respektirati.

9. maja, rat još nije bio završio ni za jedinice Jugoslavenske armije protiv kojih su kvislinške snage pružale otpor još punih 7 dana u nastojanju da se predaju britanskim trupama na Bleiburgu u Austriji, bojeći se srdžbe naroda zbog počinjenih zločina.

S ponosom ističem da dolazim s područja nekadašnje Jugoslavije čiji su narodi, pod vodstvom Komunističke partije i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, samoorganizirano i uspješno vodili jedan od najvećih, zapravo jedini ozbiljni unutrašnji otpor Hitleru i njegovim domaćim i stranim pomagačima i čije su oružane snage do kraja rata dosegle brojku od 800.000 boraca.

Nakon završetka rata, 9. maj je ustanovljen kao Dan pobjede nad fašizmom i čitava ga antifašistička i miroljubiva javnost  slavi kao takvog, mislivši pritom da je tada dobro pobijedilo zlo. Tako je to izgledalo nakon II. svjetskog rata. Danas smo svjedoci nekih drugih tokova. Sve više se zatiru dostignuća pobjede dobrog nad zlim, a tzv. Zapadna demokracija, koja je i sama učestvovala u rušenju fašizma kada je i njoj radio o glavi, svojom praksom pokazuje da joj neke od tih ideja protiv kojih se tada borila danas nisu strane. Uzurpiran je i sam naziv pa je Dan pobjede supstituiran s Danom Evrope, što ne može zasjeniti njegov značaj.

U Hrvatskoj je, nakon kontrarevolucije i secesije 90-ih godina prošlog stoljeća, porušeno ili oštećeno između 3 i 4 hiljade artefakata s tom tematikom. Pobjednici se stigmatiziraju, a klerofašistički način razmišljanja prisutan je u svim segmentima društva: javnom životu, politici, obrazovnim institucijama, sportu, kulturi i ostalom. Revidira se povijest, relativiziraju se zločini ustaškog pokreta, nastoji ga se izjednačiti s oslobodilačkim pokretom i to sve uz aktivnu potporu katoličkog klera i benevolentnosti institucija društva i države.

Završetkom II. svjetskog rata, koji je bio najveći dotad u ljudskoj povijesti s najvećim ljudskim i materijalnim gubicima, oružani sukobi u svijetu nisu prestali. Oni su konstanta s tendencijom intenziviranja i ozbiljnim pokazateljima da se mogu ponovno pretvoriti u svjetski oružani sukob koji bi bio poguban za čovječanstvo. To jasno govori da su bila naivna očekivanja da će strahote koje je II. svjetski rat ostavio iza sebe biti dovoljan argument za trajni mir, jer se to nije dogodilo niti nakon I. svjetskog rata koji je do tada bio najveći u povijesti, također s najvećim stradanjima do tada. Jer taj argument koji se zasniva na strašnim posljedicama koje rat ostavlja za sobom ne uključuje klasnu dimenziju rata koji je imperijalistički, conditio sine qua non  bez kojeg imperijalizam nema opstanka.

Ta činjenica kao i spoznaja o kapitalizmu kao destruktivnom poretku koji uništava životvornu i emancipatorsku snagu ljudi i prirode, trebaju biti pravci djelovanja slobodarskog bića za mir i opstanak čovječanstva.

Neka je vječna slava i hvala svim pripadnicima regularnih vojski, partizanskih jedinica, ostalih oružanih skupina i civila koji su položili svoje živote u antifašističkoj borbi ili su likvidirani u neborbenom djelovanju.

 

 

U Berlinu 7. V. 2017.

Vladimir Kapuralin