ULAZAK HRVATSKE U EU JE NELEGITIMAN
Socijalistička radnička partija, jasno je iznijela svoj stav, da ulazak Hrvatske u EU nije interes njenih ljudi, već diktat europskog multinacionalnog kapitala i nove domaće klase, a pošto je riječ o asocijaciji kapitala, a ne naroda, nije ni demokratska. Prepuštajući skorom vremenu da potvrdi ili demantira i ostale naše tvrdnje, koje su prije svega znanstveno utemeljene, a to su da se Hrvatska u EU neće optimalno, a kamoli ubrzano razvijati (jer je sadašnja recesija uvjetovana upravo prodorom stranoga kapitala, koji domaću privredu dezartikulira, a što će se ulaskom u EU samo ubrzati), već sam čin referenduma, potvrdio je naše uvodne tvrdnje. Ako je na glasanje izašlo samo 43% upisanih birača, a 57% nije imalo za taj događaj interesa, zar to nije potvrda da EU nije zahtjev naroda. Samo slijepac, u činjenici da je za prolaz referenduma bilo dovoljan izlaz manje od 50% upisanih birača, za što je prethodila izmjena Ustava, a ne nadpolovična većina, kao što je to prethodno stajalo u Ustavu, ne prepoznaje bjesomučni diktat eurobirokrata i domaćih kolaboracionista. Ne potvrđuje to i činjenica da Hrvatska (kao ni druge tzv. tranzicijske zemlje) nisu ispunile glavne kriterije iz Maastrichta, a to je visina BDP-a (1/3 od prosjeka zemalja EU). Samo naivni i neobavješteni ne razumiju o kakvoj je to ljubavi eurobirokrata riječ. Mi u Socijalističkoj radničkoj partiji, naravno nismo ni naivni ni neobavješteni, i dobro znamo da je tu riječ o isključivom interesu krupnog kapitala.
Činjenica da je za ulazak u EU bilo dovoljno 28,8% glasova upisanih birača (a riječ je o procesu njenog nastajanja) govori da ona nije ni demokratska. U ostalom ona je ugovorna i nema legitimitet naroda svojih članica.
Da je za EU čvrsto opredijeljena tek eurobirokracija i domaća nova klasa i da jedino oni jasno vide svoje interese (veći dio koji je glasao tek vjeruje), govori i potpuna ravnodušnost naroda nakon tobože pobjedonosnog prolaza referenduma. Svi slavljenici toga uspjeha, stali su na jedan od omanjih zagrebačkih trgova (Cvjetni), pri čemu je brižna Vana nakon usiljenih govora zvaničnika, zamolila prisutne da se ne razilaze, jer ona još mora pjevati.
No sa pjesmom su sutradan nastavili i ona još traje, eurobirokrati, domaći zvaničnici i zaduženi kolumnisti. eurobirokrati nisu nam propustili čestitati na razboritosti i velikoj pobijedi naroda. Zvaničnici ushićeno tvrde, da smo prvi puta odlučili sami (28,8% građana) i odmah dispergirali i odgovornost svih nas. U sjeni je ostao čak i ZAVNOH i AVNOJ, kao tek sumnjive povijesne epizode. Kolumnisti, stručnjaci za javno mnijenje, nastavljaju prebrojavati skeptike, svodeći ih na šaku nerazumnih (71,2% upisanih birača), uvjeravajući sebe i druge u nemoguće, da je 28,8 od sto više od polovice. Pošto narod u cjelini (većinu), ne vole koriti ni kolumnisti, za nerazumno ponašanje okomili su se na ekstremnu desnicu i nekakvu ekstremnu ljevicu. Nerazumnost te iste desnice, nisu primjećivali 90-ih kada je ona još opakije udarala u ratne bubnjeve. Vjerojatno zato što je ona tada imala revolucionarnu ulogu u rušenju socijalizma. Nije im tobože jasno ni zašto politička provenijencija (istinska ljevica, a ne ekstremna) koja ne prihvaća kapitalizam uopće, ne prihvaća ni kapitalističke imperijalne asocijacije.
Imaju kolumnisti i krupnih etičkih problema. Ne razumiju oni ni to da građanska demokracija kojom su opčinjeni, nije demokracija svih građana, nego samo onih koji u obrani svojih društvenih i ekonomskih prednosti stvarno izlaze na izbore. Oni koji su u tobožnjoj demokraciji izgubili svaku vjeru, pa i nadu, ne ubrajaju se nigdje i gotovo da ne predstavljaju ljude.
Nisu naši kolumnisti čuli ni za pojam legitimnosti. A možda i jesu, ali misle zašto bi Hrvatska u EU ušla legitimno kada legitimitet nema ni sama EU.
(Ivan Plješa, predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske)