Azur Sejdić: Razmišljanja o parlamentarnim izborima
(priprema: SD, 18/2011)
Foto: www.dalmacijanews.com
Sa stanovišta SRP-a, izbori 2011. godine se mogu okarakterizirati fijaskom. SRP je ostvario najgori rezultat u svojoj ne baš kratkoj povijesti učešća na državnim i lokalnim izborima. Svakako da se treba provesti analiza gubitka tisuća glasova s prethodnih izbora, premda ni oni sami po sebi nisu bili dovoljni za dovođenje SRP-a u Sabor, no pravo pitanje je svrsishodnost dosadašnjeg SRP-ovog pristupa svojoj misiji, te odnosa prema izborima. Jer SRP nije uspio privući nove simpatizere i glasače usprkos dosad najvećim uloženim naporima u predizbornoj promidžbi. SRP se, baš kao i ostale stranke, zadržao na olimpijskim visinama, čekajući da radništvo i seljaštvo prepozna i bezuvjetno prihvati i podrži njegov program. Uspjesi se ne postižu povremenim kampanjama, već neprekidnim radom s ljudima kojima je socijalistička ideja jedini izlaz iz stanja u kojem se nalaze.
Sama predizborna kampanja je bila manje bučna i agresivna od prijašnjih. Možda joj je najznačajnija karakteristika samozatajnost Crkve, no taj je problem toliko kompleksan da bi zahtijevao posebnu obradu. Stranačko sučeljavanje na državnoj televiziji je imalo sve odlike dobro izrežiranog reality showa, gdje je nastupalo mnoštvo stranaka i neovisnih listi, nerijetko predstavljenih vrlo živopisnim ličnostima. Voditelji su si odnekud uzeli pravo da nastupaju u svojstvu strogih, no pravednih učitelja u razredu prepunom nestašne djece. U mnoštvu predstavljenih stranaka jedino je SRP jasno, nedvosmisleno i dosljedno zastupao socijalističku ideju, pa je njegov poraz tim više znakovit i bremenit u smislu budućnosti hrvatskog društva. Imanentni antikomunizam hrvatske političke elite u cijelosti, a posebice njenog desničarskog dijela, je, između ostalog, kumovao SRP-ovom debaklu, jer su isti u vrijeme ponovnog postavljanja pitanja reindustrijalizacije, rada i radnika lansirali dvije radničko-populističke opcije. Lumpenproleterske Hrvatske laburiste i Neovisnu listu don Ivana Grubišića. Oni su apsorbirali veliki dio nezadovoljnog radništva i građanstva, postajući time njegovim legitimnim, no, zahvaljujući izbornim rezultatima, ultimativno neučinkovitim zastupnikom u Saboru. Oni su i dalje najveća prijetnja SRP-u, jer se nalaze u vrlo ugodnom položaju nemoćne i (jeftino) moralizatorske saborske frakcije.
Premda veliki, SRP nije najveći gubitnik na ovim vrlo zanimljivim i znakovitim izborima. Političke elite i sve političke stranke su poražene najnižim odzivom birača u dosadašnjoj povijesti parlamentarizma u Hrvatskoj. S političke scene je napokon otišla kancerogena i devastirajuća liberalna ideja. Nijedna od tri zelene stranke se nije ni približila Saboru, sto je isto tako zanimljiv pokazatelj. U najmanju ruku odsustva glasanja u skladu sa vlastitom savješću. Isto vrijedi i za mnoštvo sitnih desničarskih stranaka seljačke, kršćanske, domoljubne ili lokalne provenijencije. Poseban problem predstavljaju pravaške stranke koje su na izborima osvojile samo jedan mandat, iako su, da su nastupile zajedno, mogle uzeti deset i vise mandata. No nisu, što isto tako nije slučajno.
Kad se sumira gore spomenuto gotovo bi se moglo reci da je neka nevidljiva ruka raskrčila put pobjedi Kukuriku koalicije koja se kolokvijalno, premda vrlo neopravdano, naziva lijevom opcijom. Jer, objektivno govoreći, ni Milanović ni Čačić nisu političari takvog formata, niti posjeduju takav aparat koji bi bio u stanju dizajnirati ovako efikasan i dobro optimiziran pristup i provesti ga u djelo. Nevidljiva je ruka također razbila desno, u svojoj biti nacional-socijalističko, biračko tijelo na mnoštvo razjedinjenih stranaka i strančica, jer je jasno (nevidljivoj ruci) da je najefikasnija kritika desnog ona koja dolazi s još desnijeg. Isto vrijedi i za kritiku lijevih stranaka, pa čudi sto HDZ nije bio u stanju prevladati svoj kolerični antikomunizam i naći načina da SDP i njegovu koaliciju napadne s lijeve strane. Jer SDP, a pogotovu njihovi koalicijski partneri, nije ljevičarska, a još manje socijalistička stranka, pa je time mogla biti laka meta istinski socijalističke kritike. SDP je stranka kapitala koja će u nadolazećim godinama demontirati rudimente preostalog socijalističkog nasljeđa. No to je samo nastavak već odavno smišljene politike po kojoj je zadaća vladajućih demontaža upravo onih vrijednosti koje nominalno zastupaju. HDZ-a nacionalnih, SDP-a socijalističkih. Od HDZ-a izručeni generali će vjerojatno dobiti znatno skraćenje zatvorskih kazni, no zato ce doći do pravog vala stečajeva i otpuštanja. Hrvatska će pod SDP-om pokazati da je postala prava evropska država i sve probleme rješavati univerzalnim lijekom, privatizacijom. Sve to odgovara toj, nikako imaginarnoj, nevidljivoj ruci koja se još pozabavila i širenjem ideja, od klasičnih defetističkih pa sve do marksističko-čistunskih, o nesvrsishodnosti izlaska na izbore. Jer svaki apstinirajući glas povećava vrijednost, na ovaj ili onaj način, (pot)kupljenog biračkog glasa. U kontekstu nevidljive ruke se može objasniti utisak koji su imali HDZ-ovi čelnici, a tiče se sveopće antihadezeovske medijske i ine kampanje koja je realno postojala. Može se činiti čudnim sveopće antivladino raspoloženje u jednoj državi, no ono nije nova pojava u Hrvatskoj. Isto je raspoloženje bilo prisutno i uoči prvih tzv. demokratskih izbora 1990. Na osnovi toga iskustva HDZ-ovci bi mogli razumjeti svoj sadašnji položaj, tim prije što su tada oni bili ti koji su u rukama držali medijsko-moralizatorsku batinu.
Među velikim gubitnicima su i nacionalne manjinske stranke, napose srpska. I to slijedom proste činjenice da nikome nisu potrebne u stvaranju koalicijske vlade. SDP nije nimalo manje nacional-revanšistički nastrojen prema Srbima od HDZ-a, dok on u svojim redovima nema osobu Sanaderovog formata sposobnu na lakonsko premošćivanje dubokih nacionalnih podjela u svrhu dnevnopolitičke pragme. I inače je na izbornim listama došlo do nacionalne segregacije, tako da se i tu uvode evropske vrijednosti i pristup po kome su svi međusobni odnosi pojedinaca i grupa institucionalizirani i kontrolirani od strane države.
Ante Paradžik, jedan od najlucidnijih političkih obzervera u Hrvatskoj, je na jednom od sučeljavanja zamijetio da Evropa od Hrvatske traži ispravak mnogih nepravilnosti u svom sustavu, no nikada ispravak nepravilnosti vezanih uz privatizaciju. Na stranu činjenica da je privatizacija stečevine generacija radnika duboko neetična, pa samim time i nepravedna, ali ona predstavlja nedjeljiv i nužan dio procesa podjarmljivanja Hrvatske i hrvatskih građana. Procesa kojeg je dio i sam Paradžik, njegova stranka, njegova borba, tj. Domovinski rat i sama ideja i realizacija izdvajanja Hrvatske iz jugoslavenske zajednice s pripadajućoj joj demontažom njenog unutarnjeg ekonomsko-političkog i socijalnog ustrojstva i vanjske politike. Proces je to koji bi se mogao nazvati i birokratskom kontrarevolucijom koja je rezultirala demontažom socijalističkog društva i podjelom hrvatskog društva na dva suprotstavljena bloka. Političko-birokratsku klasu s njenim klijentskim, mahom umirovljeničkim, privjeskom i ostatak društva. Ako se zanemari apstinirajući dio glasačkog tijela, u većini izbornih jedinica Koalicija i HDZ zajedno su dobili oko 65 posto glasova. Kad se taj postotak pretoči u broj građana, isti korespondira zbroju umirovljenika i zaposlenih u javnom sektoru, dakle svetim kravama i jedne i druge političke opcije. Sigurno da postoje znatna odstupanja od tog pravila, no stoji činjenica da se skoro sve proračunski ovisno građanstvo opredijelilo upravo za te dvije najveće stranke. Ostatak glasujućeg biračkog tijela je dao povjerenje drugim strankama poput Laburista i HDSSB-a. Što god mi mislili o tim strankama i njihovim programima stoji činjenica da su one utrošile mnogo truda i novca da se približe svojim potencijalnim biračima i u tome su uspjele. Pouka je to na kojoj bi SRP trebao graditi svoju buduću izbornu strategiju za gradske izbore. SRP se mora odreći svakog pokušaja približavanja umirovljeničko-birokratskom, potkupljenom i moralno degradiranom dijelu stanovništva. Njima se bave i njima podilaze druge stranke. Njih se neće otpuštati s posla, u čemu su svi politički subjekti slažu, pa im je socijalizam nepotreban, ili čak predstavlja prijetnju. Ljudi koji su potrebni SRP-u i kojima je socijalistička ideja nužna se nalaze u onom odbačenom i marginaliziranom dijelu društva. Među mladim radnicima i radnicama koji rade za višestruko manje plaće od birokracije, koji nemaju riješeno stambeno pitanje, čiji posao nije siguran i čija je budućnost vrlo neizvjesna. Njima se SRP mora približiti i objasniti im potrebu borbe za svoja prava kroz borbu za socijalizam. No, za to nije dovoljan kampanjski predizborni pristup već dugotrajan, neprekidan i mukotrpan rad na terenu.