U Luganu je 26. i 27. novembra održan 23. kongres Komunističke partije Švicarske.

Tema kongresa bila je rasprava o političkoj Rezoluciji naziva „Evropska unija, imigracioni tokovi, antiimperijalizam, međunarodna suradnja i multipolarnost: znanstvena i socijalistička perspektiva“ i o političkom Dokumentu naziva „Inzistirati na organizaciji, graditi zajednicu“.

Prvog dana predstavljeni su domaći i inozemni gosti dok su drugi dan učestvovali samo delegati, koji su izabrali sekretara partije.

Aktualna KP Švicarske bila je sekcija Švicarske partije rada (PSdL) kantona Ticino. Na kongresu PSdL-a 2007. godine, sekcija kantona Ticino mijenja ime, u trenutku kada nitko više nije želio biti komunist, i postaje „Komunistička partija“, ne samo kantona Ticino.

2014. godine,  PSdL istjeruje sekciju kantona Ticino i KP postaje oslonac rekonstrukcije Komunističke partije za cijelu Švicarsku, štoviše ona seli sjedište u Lugano.

KP Švicarske čini vrlo mlado rukovodstvo i aktivisti, prosječne dobi 30 godina ili manje, dobro politički izgrađeni izrazitog kulturnog profila.

Kongres je otvoren odavanjem počasti preminulom kubanskom revolucionaru Fidelu Kastru s crvenom partijskom zastavom optočenom crnim florom i uz zvukove Internacionale.

Kongresu su prisustvovali brojni inozemni gosti, a među kojima i: predstavnik Revolucionarne narodne partije Laosa, članovi ambasade Sjeverne Koreje u Švicarskoj, predstavnik Partije socijalizma i progresa iz Maroka, naš Ivan Pavićevac iz Rima, predstavnik Socijalističke radničke partije Hrvatske – čija je intervencija popraćena velikim aplauzom, predstavnik KP Turske, koji je govorio o propalom američkom pokušaju državnog udara u Turskoj. Od Talijana, Fosco Giannini istakao je značaj priprave, izučavanja i intelektualne hrabrosti za komunističku organizaciju poput ove iz Ticina. Nastupile su i neke inozemne udruge i organizacije, između ostalih i naš Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia (CNJ). U tom smislu, u ime CNJ potvrdila sam značaj agresije na Jugoslaviju kao paradigmu neoratova koji su preplavili svijet. Pročitane su i brojne poruke podrške iz Švicarske i inozemstva.

Tridesetčetverogodišnji politički sekretar Massimiliano Ay, koji je reizabran po četvrti put, podnio je vrlo temeljit i artikuliran izvještaj u kome je naglašen duboko antiimperijalistički karakter organizacije na međunarodnom planu i antikapitalističke na unutrašnjem, koja je spremna iskoristiti sve prednosti svakog mogućeg saveza unutar civilnog i političkog društva Švicarske. Centralno mjesto zauzima obrana državnog suvereniteta protiv svake imperijalističke intervencije i uplitanja sa strane, važna je i svijest o ulozi država pripadnica BRICS-a, naročito borba protiv NATO-a kao dijela tradicionalne Švicarske neutralnosti.

Tamara Belone

INTERVENCIJA IVANA PAVIĆEVCA NA XXIII. KONGRESU KOMUNISTIČKE PARTIJE ŠVICARSKE

Poštovani drugovi!

U ime Socijalističke radničke partije Hrvatske, u ime Koordinacije komunističkih i radničkih partija sa jugoslavenskog prostora i u svoje lično ime, upućujem drugarski pozdrav svim prisutnima. Zahvaljujem organizatorima na pozivu, čime mi je učinjena čast da vam se mogu obratit. Želim i pun uspjeh kongresu i u daljnjem radu Komunističkoj partiji Švicarske prema zajedničkom cilju: ukidanju eksploatacije čovjeka po čovjeku, preuzimanja vlasništva nad sredstvima proizvodnje u ruke onih koji njima stvaraju novu vrijednost i ostvarenju pune emancipacije ljudskog roda.

Kriza kojoj svjedočimo nije od 2008. godine kako neki misle, već je ona prisutna od tektonskih društvenopolitičkih procesa 90-ih godina prošlog stoljeća. Ona ugrožava radne ljude i većinu građana i u samoj EU i ne posustaje. Zaduživanja i nezaposlenost rastu, a stečena radna i socijalna prava se reduciraju.

Neke zemlje, poput Grčke, Portugala i Španjolske, tlači se do iznad granica izdržljivosti. Njemačka nastoji ostaviti utisak da je krizu prevladala, ali krijući istinu o stanju nižih slojeva svojih građana.

Nekoliko je argumenata zbog kojih ne prihvaćamo tumačenje vodećih imperijalističkih krugova da se radi o monetarnoj ili financijskoj krizi. Prvo: ona traje predugo i da se radi isključivo o financijskoj krizi, bila bi već prevladana. Drugo: ne radi se o nedostatku novca, jer njega ima više nego ikada. Samo što se on ne koristi kao nekada u Gadafijevoj Libiji ili Chavezovoj Venezurli, za dobrobit širokih slojeva stanovništva, već se višak vrijednosti u obliku profita sliva u džepove plutokracije na čelu moćnih financijskih institucija.

Stoga na osnovu svih relevantnih pokazatelja zaključujemo da se radi o krizi sistema kao takvog u cjelini.

Urušavanjem socijalizma u Istočnoj Evropi, nestale su mnoge energije iz kojih je snagu crpio radnički i sindikalni pokret evropskog zapada. Osim toga, restrukturiranjem privrede, sve većim udjelom servisnog udjela rada u odnosu na onaj proizvodni, nepovoljno utiče na nivo revolucionarne svijesti zaposlenih. Rast nezaposlenosti, pad broja zaposlenih, sve veći udio zapošljavanja na određeno radno vrijeme u odnosu na neodređeno, obnavljanje radnih ugovora, često i na vrlo kratke intervale, uzrokuje trajnu nesigurnost radnika i dovodi do neprestanog smanjenja broja organiziranih radnika. Društvene mreže i spontane, često vrlo masivne akcije radnika i nezadovoljnih građana, nisu dovoljna zamjena za nedostatak svijesti i radničke solidarnosti koji su danas, na puno nižoj razini od one prije jednog stoljeća pa imamo primjere jačanja ekstremističkih grupa, sve do eksplicitno fašističkih.

Socijalistička ideja se stigmatizira na svim razinama, a u tome prednjače zemlje nekadašnjeg istočnog bloka, dodvoravajući se svojim novim gospodarima. To vrijedi i za Hrvatsku, uz napomenu da je to sve još intenzivirano rigidnim nacionalizmom i obnavljanjem poražene ustaške ideje iz II. svjetskog rata koja prodire u sve društvene slojeve, često i u vrlo eksplicitnom obliku.

Vojne intervencije imperijalnih centara moći na čelu sa Amerikom širom svijeta, rušenje legitimnih vlada, instaliranje marionetskih poslušnika čiji je zadatak bio omogućiti  pljačku vlastitih prirodnih resursa i infrastrukture u korist svojih mentora, postala je permanentna praksa od završetka II. svjetskog rata pa do danas.

Ta je praksa eskalirala nakon pada Berlinskog zida i po svojoj masovnosti i materijalnoj i ljudskoj destrukciji nadmašila je mnoge dotadašnje, nastojeći nametnuti kontrolu iz jednog centra moći ostatku ljudske civilizacije.

Uništen je čitav niz država: Afganistan, Irak, Libija, Sirija, a prije toga Jugoslavija. Stvorene su, naoružane i financirane mnoge terorističke organizacije koje su postala prijetnja i Evropskoj uniji.

Vrhunac tragedije čini veliki izbjeglički val koji je preplavio Evropu, neusporedivo veći i od egzodusa jugoslavenskih građana prilikom secesionističkih ratova u Jugoslaviji 90-ih godina prošlog stoljeća. Milijuni ljudi u očaju napuštaju ono što je ostalo od njihovih domova i riskirajući vlastiti život bježe u Evropu. Na tom putu mnogi stradavaju pa i sasvim mala djeca.

Evropa nema pravo da se proglašava žrtvom terorističkih napada ili poplavom izbjeglica. To joj se samo poput  bumeranga vraća ono u čijem stvaranju je i sama sudjelovala. Vjerno je izvršavala volju Amerike i podržavala i učestvovala u svim prljavim ratovima protiv suverenih država, a prije toga je stoljećima kao kolonijalna sila izrabljivala širom Afrike, Bliskog Istoka  i Azije.

Dakle, kapitalizam, koji je ispunio svoju povijesnu misiju, ne nudi više odgovore na potrebe čovječanstva i on stvara sve dublje društvene, političke, ali i ekološke krize čime se određuje kao destruktivan poredak. Analiza te destrukcije nameće potrebu pomaka težišta akcije iz esencijalne sfere u egzistencijalnu. Ne uspije li čovječanstvo ukinuti kapitalizam, ukinut će on čovječanstvo. Naime, još prije jednog stoljeća, Rosa Luxemburg je ustvrdila da je budućnost čovječanstva socijalizam ili barbarstvo.

Pred sobom imamo jedan vrlo organizirani stroj s jako dobro osmišljenom tehnologijom vladanja ljudima i borba protiv njega ne može biti stihijska nego organizirana.

Budući da su kritika i samokritika ugrađeni u same temelje djelovanja revolucionarne ljevice, moramo pogledat istini u oči i ocijenit naša udio u odgovornosti za postojeće stanje. Sveprisutna nesloga, rivalstvo, personalne ambicije, fragmentacija do atomizacije na ljevici, multipliciranje broja organizacija s malobrojnim članstvom, oportunizam, skretanje s revolucionarnog puta i priklanjanje reformizmu i socijaldemokraciji uz eksplicitnu podršku pojedinih komunističkih partija vojnim intervencijama, čini nas nepouzdanim i neozbiljnim osloncem za široke mase. Time direktno radimo u korist vlastite štete i pomažemo svojem klasnom neprijatelju. Conditio sine qua non bilo kakvog pomaka u toj borbi je prevladavanje postojećih podijeljenosti na klasnoj osnovi.

Poštovani drugovi, dozvolite mi jednu digresiju! Koristim priliku da istaknem jednu partikularnu akciju švicarskih ljevičara koja je usko povezana s Hrvatskom. U Schlierenu je 4. septembra trebao biti održan koncert hrvatskog pjevača, ultranacionalista i poklonika ustaške ideologije, Marka Perkovića Thompsona. Kako smo informirani, na zahtjev nekoliko ljevičarskih subjekata, fondacija i grupa građana, gradske vlasti  Schlierena zabranile su planirani nastup Thompsona. Ovim putem upućujem zahvalnost gradskim vlastima Schlierena na moralnoj odluci. Također zahvaljujem se svima koji su svojim javnim nastupom doprinijeli da takva odluka bude donesena. To nije prvi put da problematičnom pjevaču nije dozvoljen nastup. To se događalo već i u Njemačkoj i u Holandiji. Želim vjerovati da će se progresivne asocijacije i pojedinci angažirati i u buduće na tom planu.

 

Hvala na pažnji!

 

 

U Luganu, 26. XI. 2016.